Za Avazov Sport piše: Amel Čulić
“Zmajevi” pali u finišu i hrabri “Zmajevi” nisu izdržali, možda su i dva najučestalija korištena naslova bh. dnevnih listova (ono malo što ih je ostalo) i portala (što niču kao gljive poslije kiše) nakon većine utakmica u bilo kom bh. loptaškom sportu.
Iz “Ljiljana” smo se pretvorili u “Zmajeve”, ali stare navike su ostale iste. Ostalo je čak običaj, vrlo ružan, da protiv velikih reprezentacija odigramo maestralno, ali izgubimo ili barem odigramo 1:1, što je tada – sjetit će se nerado mnogi – u Parizu protiv Francuske, u kvalifikacijama za Euro 2012. odgovaralo porazu.
Dakle, uvijek smo najbliži onom ishodu kakav nam nikako ne odgovara, pa ako nam ne odgovara da ne uzmemo baš nijedan bod protiv Finske, onda ćemo biti toliko grozni koliko je dovoljno za poraz.
Protiv Italije smo, shodno tome, trebali odigrati puno bolje da izgubimo, što smo i uradili.
Jedna od značajnih odlika naše fudbalske reprezentacije ta da kada igra loše – izgubi, a kada igra dobro, protiv puno boljih od sebe – isto izgubi.
Robi promijenio kurs
Donekle se to malo promijenilo kod Roberta Prosinečkog, a najbolje je bilo izraženo i vidljivo protiv Sjeverne Irske u Ligi nacija.
Dugo do tada nije bilo viđeno da neko nekoga tako rastavi na komadiće i izgubi. BiH je znala dominirati pa ne dobiti, ali ovo što je Sjeverna Irska nama počinila nije nam počinila ni Argentina kada nas je dobila 5:0 s Batistutom i drugim kaniđama.
U međuvremenu, dakle od neki dan do danas, Prosinečki se “izvitoperio”, prešavši kratki, minijaturni put od taličnog genijalca do šalabajzera. Bila je potrebna samo jedna utakmica. Ta u Finskoj.
Tada je trebalo, a nije niko, pitati selektora: dobro ako nismo sad pokazali svoje pravo lice, koje to dosad bilo naše pravo lice? Ono u Belfastu?
Od svih utakmica u njegovom mandatu, čini se, najkompletnija je bila utakmica u Austriji (0:0). Ovo ostalo je bilo povuci-potegni, provuci se i koliko je jorgan dugačak protegni.
Ipak, dok smo marširali Ligom nacija, nismo željeli primjećivati da je ova reprezentacija limitirana i gluho bilo kriticirati što igra ovaj, a ne onaj, ako već Robiju dobro ide.
Bilo bi to bogohuljenje, jer svakako se ovdje kritika doživljava tragično i odveć zlonamjerno.
A onda, posložilo nam se sve, najednom ništa ne valja. Pjanić je pola ekipe, bez njega ne možemo nikoga dobiti, a s njim tobože može selektor biti svako. Stoperi nisu kao što smo mislili da jesu, bekovi dabogsačuva, Džeko nikad lošiji, pretjerivanje sa Sarićem do iznemoglosti, pozivanje nekih igrača samo da figuriraju (javna je tajna da je i Robi sklon pogurati u tom smislu određene menadžere)… ,sve se nakupilo i eskaliralo u novo pretjerivanje.
Ono je naša konstanta, pa smo pretjerivanju skloniji nauštrb dublje analize. A ona opet otkriva – što je malo ko ili niko primjetio – da mi svi imamo isključivo problem kako s fizičkim, tako i mentalnim “kuvetom”, a Prosinečki ne sa sposobnošću da vodi reprezentaciju, dobro on to čini, nego utakmicu. Da je privede kraju bez problema.
Pet slučajeva
Slučaj prvi: Sjeverna Irska – nakon preživljene kanonade ipak smo u posljednjim sekundama primili gol.
Slučaj drugi: U prijateljskoj utakmici sa Španijom držali smo se dobro, ali poklekli u posljednjih pola sata.
Slučaj treći: Armeniju smo držali u šaci, dominirali, zabili dva gola, ali onda ga primismo pred kraj. Sami sebi belaj stvorismo.
Slučaj četvrti: Protiv Grčke imasmo 2:0, najboljih 20 minuta ikad, toliko dobrih da raja više nije ni gledala utakmicu već je počela pričati o Mazi, ali avaj. U posljednjih pola sata vile nas pronosaše pa ne izgubismo.
Slučaj četvrti: S Finskom smo meljali i meljali, a onda u posljednjih pola sata primili dva gola.
Slučaj peti: Držiš Italijane na uzici, Bonući i Kjelini protiv nas izgledaju trećerazredno, ali avaj. Igrala se nesretna 86. minuta…
Za sve to vrijeme, Robi je pravio nekakve izmjene više da ih napravi nego što je nekakvog smisla u tome bilo, ali eto.
Pretjerujemo. Poslije Lige nacija bili smo prvaci kosmosa ili barem njegove grupe B s pripadajućim Saturnom i Jupiterom, danas su nam lađe potonule, a kakva vjera vlada teško bi Gruziju dobili.
Šest utakmica je do kraja kvalifikacija, sve je moguće, fudbal je to, stoga ne padajmo previše u depresiju. Dobro je ovo sve, 40 puta bolje od 90 posto stvari u ovoj državi.
AVAZ.BA
