“Radoslav je bio inteligentan, šarmantan, elokventan, u diskusiji ubojit. Bio je pravi i ponosni Sarajlija i to, kako je isticao, s Mejtaša, od oca Joze i mame Ane. Jedan je naslov bio njegova izjava: Neću popustiti pod pritiscima i otići iz Sarajeva”
Prije četiri dana, 15. siječnja, u 74. godini preminuo je Radoslav Tuka, dugogodišnji član HKD Napredak u Sarajevu, direktor Željeznica BiH do samoga rata, direktor predstavništva Luke Ploče za BiH, direktor Dalmacije cement, Plena BiH i direktor Hrvatske gospodarske komore za BiH i kratko vrijeme predsjednik Lions kluba u BiH.
Ispraćaj pokojnika će se obaviti u četvrtak, 19. siječnja, u 14 sati na gradskom groblju Sveti Josip.
Na sprovodu će se obratiti mons.prof.dr. Franjo Topić, počasni predsjednik HKD Napredak i PEU, te predsjednik Zaklade Ljudsko bratstvo kao dugogodišnji prijatelj pokojnog Radoslava Tuke.
U nastavku donosimo nedovršeni govor mons.prof.dr. Topića:
Tko god poznaje ovu situaciju, sigurno mi ne zavidi na ovom govorenju. No svaki govor na sprovodu je delikatan i tužan, jer je smrt granična situacija, završetak ovozemaljskog života i prijelaz u drugi svijet, nama nepoznat osim kroz vjeru i slutnju.
Radoslav je bio inteligentan, šarmantan, elokventan, u diskusiji ubojit.
Bio je pravi i ponosni Sarajlija i to, kako je isticao, s Mejtaša, od oca Joze i mame Ane. Jedan je naslov bio njegova izjava: Neću popustiti pod pritiscima i otići iz Sarajeva. (OSLOBOĐENJE, 13.10.2008.)
Vraćajući se svojim korijenima, obnovio je temeljito i roditeljsku kuću u Kreševu i rado odlazio…
Ovo nije prilika za duge govore, ali treba bar nešto spomenuti da se dobije ipak neka malo šira slika o pokojniku. Ratko je bio prije rata potpredsjednik bh. željeznica. Ostao je na ledu kao i željeznice na zahrđalim tračnicama.
Zahvaljujući direktoru Luke Ploče Ivanu Pavloviću (i nekim drugima) postao je direktor Luke za BiH. Kad je došla velika cementna firma Plena Holding, postao je direktor.
Napredak je bio organizator dolaska 105 hrvatskih gospodarstvenika u Sarajevo odmah nakon rata u ožujku 1996. Potpisan je ugovor o suradnji dvije komore, a kasnije je osnovano predstavništvo u Sarajevu i Ratko je naravno bio direktor Hrvatske gospodarske komore za BiH.
U ime Plene bio je član Upravnog odbora Gospodarske banke, koju je uglavnom vodio HKD Napredak.
Uz prije kazano treba dodati da je Ratko bio netipičan…
Sjećam se kao danas kad je došao kod mene u Napredak i u Bogosloviju prvi put u ratnoj i gladnoj 1993. Odmah se netipično očitovao kazavši: Nisam ušao u crkvu 28 godina, ja njemu odvratim: Imamo mi i gorih. I začudno, naše prijateljstvo je trajalo sve do ove smrtne linije. Napredak mu je bio pomalo, osim kulture, i crkva, i nacija, i politika, i gospodarstvo.
Radoslav Tuka bio je član Središnje uprave HKD Napredak od 1996. do 2004. godine i član Nadzornog odbora od 2016. do 2019. godine.
S obzirom na moj poziv i profesiju moram dodati još jednu misao. Ratko nije ni poslije često ulazio u crkvu i imao je problema s vjerom. Hrvao se s Bogom, i nevjernik svojom borbom s Bogom dokazuje da zapravo na neki način vjeruje, da traži nešto izvan i iznad ovog vidljivog.
U Napretku je našao intelektualni i duhovni ambijent, to znaju mnogi prijatelji koji su ovdje.
Reći ću nešto što možda i nije za javnost, ali mislim da se uklapa u ovu situaciju. Ratko je mene često zvao moj svetac, a don Luka je redovno dodavao: Bit će ako tebe obrati. Dragi prijatelji, naše je prosuđivati, a ne osuđivati. Treba ostaviti dragom Bogu zadnje ocjene i procjene.
Nek’ ostane zabilježen jedan poseban događaj, jer tko zna hoće li biti više slične prilike. Direktor Gospodarske Banke Mijo Mišić i ja ga sretnemo u Zagrebu 13. prosinca 1995. Iako je imao avionsku kartu za Split, kaže – ja ću s vama autom za Split, gdje ga je čekao Nedžad Branković. Snijeg je padao polako, ali poslije Plitvica ozbiljno i već ga je na cesti bilo oko 30 centi. Polako smo gazili, ali onda se na visoravni Borju, prije Knina, neki kamion ispriječio i morali smo stati, kao i neki drugi. Bilo je navečer 9 sati. Mi smo ostali zatrpani u snijegu tu noć, cijeli sljedeći dan i navečer do 23. sata (26 sati), kad je došla vojska i isčupala sve nas koji smo bili zameteni. A bilo nam je ostalo par stotina metara da prođemo tu visoravan. Kako malo treba za nesreću. U takvoj mećavi smo nas trojica, pred očitom smrtnom opasnošću, raspredali more ozbiljnih tema, ali i šaljivih. Ovo bi bilo za jedan novi film “Zameo ih vjetar”.
Zato sam se često molio i još ću, a pozivam i druge da to isto čine. Mi pjevamo u jednoj pjesmi: Milosrđe tvoje veće nego sve krivice moje. Falit ćeš nam, dragi Ratko, počivaj u miru Božjem i želim Ti, bez obzira na sve, sretnu vječnost! Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
depo.ba
