Samo nekoliko kadrova dovoljno je da probude ono najdublje u nama. Video koji se danas pojavio na društvenim mrežama ne donosi samo slike – donosi sjećanja, bol, ponos i onu posebnu vrstu ljubavi koja se ne objašnjava, nego osjeća.
Na njegovom početku, u septembru 1994. godine, grupa boraca Armije RBiH okupljena oko vatre pjeva „Pamtit ću te“. Glasovi umorni, ali čvrsti. U očima tragovi rata, ali i nešto što nijedna sila nije mogla slomiti – vjeru.
Zatim, isti stihovi, ali druga scena. Sarajevo, Vječna vatra, hiljade ljudi uglas pjevaju istu pjesmu dočekujući Zmajeve nakon historijske pobjede i plasmana na Svjetsko prvenstvo. Vrijeme je prošlo, generacije su se smijenile, ali emocija je ostala ista.
Posebnu težinu ovom snimku daje lik Aziza Jahića Zizija – čovjeka koji je i u najtežim danima pjesmom dizao moral saborcima. Njegov glas nije bio samo glas – bio je otpor, nada i podsjetnik da ni u najtamnijim trenucima čovjek ne smije izgubiti ono ljudsko u sebi.
Ovaj video nije samo spoj prošlosti i sadašnjosti. To je podsjetnik da jedna pjesma može biti most između vremena, između bola i radosti, između onih koji su branili i onih koji danas slave.
I dok stihovi odzvanjaju, postaje jasno – neke emocije ne blijede. One samo pronalaze nove načine da nas ponovo podsjete ko smo.
Uz video, Sniper.alley je podijelio i stihove Abdulaha Sidrana:
“Koji su pali za domovinu,
nisu pali!
Svjedoči nebo,
svjedoči zemlja,
svjedoči grad.
Nego su legli
u kolijevku
iz koje raste Domovina…”
Video je rasplakao mnoge na društvenim mrežama. Pogledajte:
data-nosnippet>







































