Snežana Đurišić o početku karijere: „Pjevala sam pred Titom, on je zaslužan za moj dolazak u Beograd“

Snežana Đurišić decenijama je gradila karijeru koja je gotovo bez mrlje.

Na njenim velikim hitovima stasavale su generacije, a iako je bila uspješna i velika zvijezda u mladosti, Snežana se udala mlada, sa svega 18 godina, te je sa Slobodanom Gvozdenovićem zasnovala porodicu, s kojim je dobila kćerku Maju i sina Marka. Snežana je za domaće medije otkrila do sada nepoznate detalje o sebi.

U velikoj ispovijesti za Kurir otkrila je s čim se suočavala tokom karijere, kako je krčila svoj put, kako je pronašla ljubav i koliko ju je majčinstvo ispunilo.

– Svaki put kada neko naglas izgovori više od pola stoljeća karijere, trgnem se koliko mi to zvuči nevjerovatno. A odmah potom se zamislim kakvu sam sreću imala u svakom smislu. Sreću u bogom danom talentu, u bezuslovnoj podršci roditelja, u spletu okolnosti, sudbini ako želite, takvim životnim putevima koji su me poveli ka muzici još dok sam bila dijete. Zamislim se kakvu sam sreću pronašla u uspjehu, u saradnjama, pa prijateljstvima s nekim divnim ljudima, u koncertima i predivnim licima u publici, u muzici. A onda osjetim zahvalnost jer sve to i dalje traje i ja i dalje uživam – rekla je Snežana i dodala:

Rođena sam 6. juna 1959. godine u Gornjem Milanovcu. Djetinjstvo sam provela u Kraljevu, a od malih nogu, gdje god bih čula muziku, zastajala sam i igrala dok se pjesma ne završi. Niko me nije mogao pomjeriti jer bih vrištala. Talenat sam naslijedila od majke, koja je lijepo pjevala, njen otac je bio muzičar, a i moj otac je bio muzikalan. Moj dar je primijetio moj pokojni učitelj Toma Martinović, a potom i nastavnik muzičkog odgoja Srećko Gvozdenović u osnovnoj školi. Nakon razgovora s mojim ocem, prijavili su me na takmičenje amatera pjevača – Studio 6 vam pruža šansu – prvo na gradskom nivou, potom na republičkom, pa na državnom.

Imala sam sedam i po godina, a muzički urednik cijele te manifestacije bila je pokojna Radmila Trifunović, inače muzička urednica Radio Beograda. Bila je stroga, ali pravedna. Slušala je kandidate i samo govorila: „Idi i radi nešto drugo“. Kada sam došla na red i zapjevala „Kolindu“ od Lole Novaković, pitala me je da li znam narodnu muziku. Predložila sam pjesmu „Udati se nikad neću“ Lepe Lukić. Odmah mi je rekla da sam primljena i dodala: „I zapamti, pjevat ćeš narodnu muziku, jer ako nastaviš ovu zabavnu, moći ćeš se slikati kod Toše na ćoše. Od narodne ćeš lijepo živjeti.“ Uvijek ću isticati da joj doživotno dugujem, jer kod nje je mogao proći samo onaj ko zna pjevati. Pošto sam pobijedila kao debitantica, stekla sam pravo da snimim prvu singlicu s dvije pjesme, a imala sam samo devet godina.

Imala sam jedanaest kada sam zapjevala pjesmu Lepe Lukić „Poljubi me, dragi“ na takmičenju kompozitora i postala prava atrakcija, jer u to vrijeme nije bilo djece koja su pjevala. I pobijedila sam, iako sam se takmičila s iskusnim i formiranim pjevačima. Tada sam dobila poziv i za Beogradsko proljeće, gdje sam pjevala pjesmu „Mala je baka stotinu momaka“, a tamo me je primijetio Toše Elezović, lični Titov muzičar, i pitao Radmilu, koja je brinula o meni, da me već sutradan dovede na proslavu predsjednikovog rođendana.

Proslava se održavala u Domu omladine, gdje su doveli Zorana Lekovića i mene. Smjestili su nas pored Tita. Pamtim koliko sam bila zadivljena Jovankinim izgledom, ali ništa me nije fasciniralo više od ogromne torte na više spratova. Tito me je potom pitao da li idem u školu, koji sam razred i šta ću biti kad porastem. Rekla sam pjevačica, ali da ne mogu pohađati srednju muzičku školu jer je nema u Kraljevu, a mom ocu, koji je bio zaposlen u vojsci, ne daju premještaj. Prokomentarisao je da ćemo nešto vidjeti. Pozvao me je da zajedno presiječemo tortu i dobila sam jedno parče. Sutradan me je Rada ispratila na autobus za Kraljevo, gdje me je čekao otac s novinama u rukama. Bio je ponosan što sam pjevala predsjedniku. Mjesec dana kasnije otac je dobio premještaj, a godinu kasnije i stan. Rečeno mu je da je rješenje stiglo odozgo.

Napunjala sam dvanaest godina i preselila se s majkom, ocem i četiri godine mlađom sestrom Mirom u Beograd. Tito je, indirektno, zaslužan za moje školovanje u Beogradu. Ne bih rekla da sam bila Titova miljenica, ali pažnja koju mi je posvetio usmjerila me ka karijeri koja traje više od 50 godina.

Kasnije sam Tita još jednom srela na Brionima 1977. godine. Sjetio me se, pitao da li sam završila školu, popili smo sok i rastali se.

Prvih godinu dana živjeli smo kao podstanari na Voždovcu. Pohađala sam školu „Veselin Masleša“. Zvali su me seljankom zbog naglaska, ali sam se branila znanjem i sportom – trenirala sam džudo.

Upoznavanje sa suprugom

Supruga Slobodana prvi put sam vidjela u Zemunu. Zviždao mi je, a ja sam reagovala burno. Kasnije sam saznala da je harmonikaš s kojim ću nastupati. Iako mi se u početku nije dopao, pokazao je šarm i kvalitete. Od tada pa do njegove smrti nismo se razdvajali.

Bila sam maloljetna i čekala sam da napunim 18 godina. Vjenčali smo se 1977. godine. Imali smo krize, ali bez prevare. Razgovorima smo sve prevazišli.

Godinu dana nakon vjenčanja rodila sam kćerku Maju, a dvije godine kasnije sina Marka. Bila sam mlada majka, ali sam sve stizala. Danas su djeca i unuci moj najveći ponos.

Vjera mi je pomogla u najtežim trenucima, posebno kada je Marko doživio tešku saobraćajnu nesreću. Taj događaj će me pratiti cijeli život.

Bili smo u braku 36 godina, sve do Slobine smrti 2013. godine. Bio je moja najveća podrška. Djeca su mi tada bila najveći oslonac.

Biti baka je posebna radost.

S Vanjom Miloševićem sam u vezi sedam godina. Ne razmišljamo o braku. Godine su samo broj. Sreća su ljubav, porodica, mir i zadovoljstvo. Život je satkan i od tuge i od radosti i ne treba iz njega ništa brisati – svaka nit ima svoje mjesto.