Ona je zapravo bila prava osoba, na pravom mjestu i u pravo vrijeme
Piše Jasmin Klarić
Hladni rat kao pojam je, barem za sve one koji se tog razdoblja makar u magli sjećaju, sinonim za gadne stvari. Globalni sukob kapitalističkog Zapada i socijalističkog bloka oko Sovjetskog saveza rezultirao je često i pravim, lokalnim ratovima, u kojima su sukobljene strane imale velike tutore sa Zapada i Istoka, ali i stalnim, tihim, diplomatsko-špijunskim sukobima, obilježenim mnogobrojnim neznanim herojstvima, žrtvama i ozbiljnim krizama koje su cijeli svijet znale dovesti do ruba istrebljujućeg nuklearnog rata.
Uglavnom, hladni rat je bio pozadinski, ali mračan, opasan i ozbiljan sukob globalnih supersila.
Balkanski hladni rat, koji se razbuktao dolaskom autokrata i nacionalista Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji, u usporedbi s tim djeluje gotovo kao loša šala. Kao satirična epizoda Alan Forda, ona zbog koje čitatelj zastaje svakih nekoliko stranica, brišući suze od smijeha.
Vučić i svi njegovi vulini, dačići, ane brnabić i ostali korifeji režima, u što svakako valja uključiti i medije, nisu naravno jedini zaslužni za ovaj otužno smiješni, hladni period u životima dva najveća naroda s područja bivših Jugoslavija.
Nema jeftinijeg političkog goriva s obje strane Dunava od malo starog dobrog prepucavanja s “najdražim” susjedima/komšijama. Jer, praksa je pokazala da i evo sad skoro 30 godina od kraja oružanih sukoba, ogroman dio birača s obje strane ratnički odnos prema Srbima/Hrvatima doživljava kao jednu od glavnih motivacija za političke odabire. Pa tko bi onda bio lud da tako lako i jednostavno zapaljivu materiju ne koristi u osvajanju/očuvanu vlasti?
Što je, uostalom, alternativa – komplicirane, nezahvalne i za vlastodršce potencijalno rizične gnjavaže poput građenja modernog društva, spašavanje javnog zdravstva, reforma obrazovanja ili, sakloni Bože, ozbiljan obračun s korupcijom?
Oružje? Kakvo oružje?
Epopeja alanfordovskog hladnog rata Srbije i Hrvatske sad već može zauzeti jedno solidno književno izdanje, čiji bi podnaslov mogao, recimo, biti “O istraživanju ruda i gubljenju vremena” ili, da budemo u toku s duhom netflix-vremena, cijelu jednu sezonu dobre, pomalo satirične dokumentarističke serije.
To bi bio i solidan način da se od neumitnog zuba vremena otme cijeli niz bizarnih epizoda, uključujući one s pokušajima tobožnje normalizacije, kad je Vučić dolazio u Zagreb Kolindi Grabar-Kitarović, ali pod uvjetom da ona ne spominje izraz “velikosrpska agresija” (ispoštovano!) ili one s pokušajima krajnje nenormalizacije, koje su uglavnom u ovom ili onom obliku uključivale ratnog zločinca Vojislava Šešelja (osobni favorit – kad je Šešelj prije deset godina preko telefona uživo gostovao u ultradesničarskoj emisiji na lokalnoj hrvatskoj televiziji da kaže kako na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj tobože navija za lijevog protukandidata Kolindi Grabar-Kitarović).
Mnogi od tih hladnoratovskih frontova otvarali su se prigodno, koji dan prije izbora s ove ili one strane granice ili kad bi trebalo prikriti neki veliki i ozbiljan problem u svojoj zemlji. Recimo, kad se prije dva ljeta srušio srpski avion s oružjem za Ukrajinu, Vučić je odjednom poželio bez najave doći u Jasenovac – a priča o tome je osvanula u hrvatskim medijima.
Naravno, medijskim prostorom je potom tjednima dominirao narativ o ovim ili onim zločinima, o nejači, agresorima i povijesnim nepravdama, o ljubomori susjeda i komšija… Da bi sve, dolaskom jeseni, odjednom bilo zaboravljeno, uključujući i žarku Vučićevu želju da dođe na mjesto nekadašnjeg ustaškog logora i položi cvijet u sjećanje na žrtve (što redovno, da ne bi bilo zabune, rade predstavnici hrvatske vlasti).
Ili – tko se još sjeća optužnica za hrvatske pilote zbog navodnog zločina nad kolonom izbjeglica u Oluji (koja se, samo da podsjetimo, dogodila 1995. godine), o čemu se također žestoko polemiziralo i govorilo prije koju godinu?
Hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski je možda najbolje ocijenio taj slučaj kad je rekao da se uopće ne radi o pravnom pitanju, već o nacionalističkom skandalu smišljenom za sezonu kiselih krastavaca.
U čekanju „pravog napada“ Rusije i Srbije
Kao i u pravom hladnom ratu, i ovaj balkanski iz Alan Forda ima svoje špijunske afere. Lani je tako, eto sasvim slučajno nekoliko dana prije izbora u Srbiji, nepoželjnim proglašen prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Krimen? Čovjek se sastajao s političarima i novinarima. Što je, ukratko, i inače dosta jezgrovit opis osnovnog posla bilo kojeg diplomata bilo koje zemlje bilo gdje na svijetu.
Ipak, izbila je velika frka. Uz poslovično slikovito nabrijane režimske medije iz Srbije, svoj obol su dali i hrvatski. “Hrvatska odgovorila na neprijateljski čin Srbije”, vrištao je jedan golemi naslov.
Zagreb je kao odgovor protjerao jednog od savjetnika u veleposlanstvu Republike Srbije. Drugi dominantan naslov je proširio priču na “Diplomatski rat Srbije i Hrvatske”, a ključna analiza tog dana išla je pod dramatičnim recima: “Pravi napad Rusije i Srbije na Hrvatsku tek slijedi”.
Tu žestoku, politički itekako aktivnu i informiranu, te komunikaciji vještu Severinu je netko mislio zastrašiti “inspektorom iz Beograda”?
Nije se, naravno, dogodilo ama baš ništa, a kamoli nekakav „pravi napad“ ili slično katastrofičan razvoj događaja. Osim, dakako, činjenice da je Vučić opet pobijedio.
Svoju špijunsku aferu dobilo je, kako i spada, i ovo, ljeto 2024. godine. Ali, ova je izgleda neka zajebanija materija. Srpski mediji su prije desetak dana dramatično objavili da je u Beogradu uhićen hrvatski špijun, što je potvrdio i Dačić. Međutim, tko je taj lik, što je radio i za koga – ne zna se. U Zagrebu tvrde da nemaju pojma o kome i čemu se radi – pa tako ni ne pripremaju kontramjere.
Šef ovdašnje tajne službe tvrdi da bi i on volio znati tko je taj špijun, a iz Beograda nema nikakvih detalja. Ili se radi o opakom igraču čije ime se ne spominje ili će se za nekoliko godina samo oni s dužim pamćenjem sjećati još jedne bizarne i nikad kasnije spominjane epizode regionalnog hladnog rata za siromašne.
Treniranje strogoće na tipičnoj Splićanki? O, Bog vam pomogao…
I tako, eto, već godinama ide ta zamorna igra, to bacanje aduta na kartu najdražeg neprijatelja, koju prati huk mržnje uvijek glasne publike i nada da će režanje nadjačati bilo kakvu argumentiranu raspravu, te time omogućiti jedinu važnu stvar – ostanak na vlasti i sve benefite koji iz toga proizilaze.
A onda se, jebi ga, hladni rat sudari sa Severinom i raspe – barem nakratko – u tisuću sitnih komadića, poput glečera koji je naletio direktno na vulkansku erupciju.
Prije tri godine je bila na rubu toga da pokrene i televizijsku karijeru. Bila je u ozbiljnim pregovorima s Unom TV. Odrađena su i neka probna snimanja, no stvar je pala u vodu kad je Severina doznala da je u vlasničkoj strukturi, zapravo, obitelj Milorada Dodika
Pjevačica i glumica iz Splita je možda, za neupućene, idealna meta za treniranje strogoće nadležnih organa reda. Jer, ako se nju kao neupitnu mega zvijezdu postjugoslavenske scene može stisnuti na granici zbog stvari o kojima je javno govorila – poput genocida u Srebrenici, Oluji ili iskopavanju litija u Srbiji – mogao bi to biti dobar primjer i za sve ostale. Da, je li, šute i gledaju svoja posla. Takve najviše voli svaki režim i svaka propaganda koja uvjerava da su političari, ionako, svi isti.
Treba, međutim, doista imati opću i socijalnu inteligenciju nižu od policajca iz viceva o policajcima pa pomisliti da će ovakva igra upaliti baš na – Severini. Gospođa Vučković je, naime, tipična, gotovo arhetipska Splićanka. Za one koji ne znaju o čemu se radi, dovoljno je reći da se s njima ne želite prepirati, pogotovo kad niste u pravu. Glasna i bez dlake na jeziku, Severina je još i politički i društveno itekako informirana i aktivna – i to praktički cijelu svoju karijeru. Treniranje strogoće na njoj je, stoga, učinkovito kao lupanje pendrekom – u vlastitu glavu.
„Uzor i svjetionik demokracije“
Ideja o tome da se na granici Srbije (tog “uzora i svjetionika demokracije”, kako kaže Ana Brnabić) maltretiraju javne osobe zbog svojih stavova o nekim društvenim pitanjima je sama po sebi potpuno sumanuta, kao da su je osmislili ražalovani kadrovi komunističkog režima (i to sovjetskog tipa).
Što ste, recimo, mislili, Klariću, kad ste napisali da da treba imati “opću i socijalnu inteligenciju nižu od policajca iz viceva o policajcima pa pomisliti da će ovakva igra upaliti baš na Severini”?! Da su oni koji su vas natjerali da me to pitate glupi ko tocilo, gospodine inspektore…
Ideja, pak, da se ovako sumanuta praksa zastrašivanja primjeni na Severini, međutim, posebna je kategorija idiotizma. “Znate, ja sam imala tu vrstu sreće u životu da su me uvijek podcjenjivali”, rekla je ova pjevačica i glumica u jednom davnom razgovoru za novine. I nevjerojatno je da je nakon svega netko ponovio istu grešku.
Kad je prije 15-ak godina HDZ htio olakšati otpuštanja radnika izmjenama Zakona o radu, Severina je bila jedna od prvih javnih osoba koje se dale potpis za referendum kojim bi se zaustavio taj zakon
Severina je odavno, uz svoje glazbene performanse, znala utkati i političko-aktivistički poruke. Jedan svoj album je tako nazvala “Zdravo, Marijo” i dolazila na koncerte u majici s likom Majke Božje, što je provociralo katolički establishment koji u današnjoj Hrvatskoj ima nezdravu količinu utjecaja na državnu politiku. Svojevremeno se pojavljivala i u majici s likom Baracka Obame, kad je ovaj bivši američki predsjednik bio u predizbornoj kampanji.
U prvom razdoblju njene karijere olako ju se, i bez ozbiljnijeg argumenta, svrstavalo na desnu stranu političkog spektra. Sjećam se jako dobro groze u dijelu SDP-a kad je u predizbornoj kampanji te stranke početkom stoljeća, uz prekaljene rockere nastupala i “Seve nacionale”. To za nju očito nije bila samo gaža, jer se kasnijim javnim istupima itekako jasno stavila na progresivnu, lijevu stranu političkog spektra.
Broš s brojem nezaposlenih
Recimo, kad je prije 15-ak godina HDZ htio olakšati otpuštanja radnika izmjenama Zakona o radu, Severina je bila jedna od prvih javnih osoba koje se dale potpis za referendum kojim bi se zaustavio taj zakon. “Radim to za svoju majku”, govorila je tad pjevačica koja je često isticala kako dolazi iz radničke obitelji. Na kraju se skupilo preko 800 tisuća potpisa, što je bilo dovoljno da Vlada odustane od izmjena zakona.
A onda je došao i direktan sukob s tadašnjom premijerkom, Jadrankom Kosor. Stvari su krenule krivo nakon što je HDZ zabranio Severini već dogovoreni nastup na obljetnici Oluje u Kninu. Iako je tadašnja gradonačelnica Knina Josipa Rimac (danas osumnjičenica u nizu korupcijskih afera) tvrdila da ništa nije bilo dogovoreno, Severinin manager je pokazao uplate koje su već dobili iz grada za nastup koji se na kraju nije dogodio.
Srpski mediji su prije desetak dana dramatično objavili da je u Beogradu uhićen hrvatski špijun, što je potvrdio i Dačić. Međutim, tko je taj lik, što je radio i za koga – ne zna se
Nezadovoljstvo tadašnjom Vladom, HDZ-om i premijerkom Kosor, koje je bilo opće mjesto tih vremena, Severina je više puta javno i efektno iskazivala. Za Kosor je kazala da je vrlo hrabra žena, kad se prihvatila posla kojem nije dorasla i poručivala joj da pokaže da “ima muda” i promijeni restriktivni zakon o umjetnoj oplodnji. Najefektniji je, međutim, bio istup u kojem Severina nije progovorila ni jednu jedinu riječ.
Na jednoj popularnoj modnoj reviji pojavila se u publici s – brošem. Na njemu je bio samo broj – 317.625. Bilo je to vrijeme kad je Jadranka Kosor u raznim prigodama nosila broševe s prikladnom porukom, metla kad je najavljivala borbu protiv korupcije, stilizirani oblik Hrvatske kad je išla na pregovore u Sloveniju… Broj sa Severininog broša bio je broj nezaposlenih u Hrvatskoj.
Šamarčina Miloradu Dodiku
Prije tri godine je bila na rubu toga da pokrene i televizijsku karijeru. Bila je u ozbiljnim pregovorima s novom TV-kućom velikih regionalnih ambicija, Unom TV. Odrađena su i neka probna snimanja, no stvar je pala u vodu kad je Severina doznala da je u vlasničkoj strukturi, zapravo, obitelj lidera Srba u BiH, Milorada Dodika. Odmah je prekinula priču – nije htjela, kako je govorila, imati veze s osobom koja vrijeđa žene na najgori način i negira genocid u Srebrenici.
Najmanje je birala riječi u gadnom sukobu sa svojim bivšim suprugom Milanom Popovićem oko skrbništva nad djetetom. Cijelu strukturu vlasti u Zagrebu i sustava za brigu o djeci prozivala je za korupciju i povezanost s Popovićevim interesima. Udarala je i na tada nedodirljivog gradonačelnika (bio na vlasti dva desetljeća) Milana Bandića, a zbog poruka koje je slala ravnateljici Poliklinike za djecu i ravnateljici škole koju je pohađao njen sin završila je i na suđenju pod optužbom za prijetnje (proces još nije gotov).
Gospođa Vučković je tipična, gotovo arhetipska Splićanka. Za one koji ne znaju o čemu se radi, dovoljno je reći da se s njima ne želite prepirati, pogotovo kad niste u pravu
S političkim aktivizmom je, pak, nastavila i u ovogodišnjoj predizbornoj kampanji, pozivajući birače da ne daju glas onima koji su opljačkali državu, a opoziciju da se ujedini. Nakon izbora je, pak, oštro komentirala pregovore o sastavljanju nove Vlade: “Jeste li među pregovaračima oko nove Vlade vidjeli i jednu jedinu ženu proteklih tjedana? Jednu? S jedne od dvije pregovaračke strane? Niste? Nisam ni ja. Nezamisliva je to scena u 21. stoljeću, osim u društvima duboko zakopanim u patrijarhat”. Nedavno je, pak, podržala prosvjede protiv rudnika litija u Srbiji, napisavši da voli takvu Srbiju.
Tu i takvu, žestoku, politički itekako aktivnu i informiranu, te komunikaciji vještu Severinu je netko mislio zastrašiti “inspektorom iz Beograda” koji ju je ispitivao o genocidu u Srebrenici, Jasenovcu, Tuđmanu i litiju?
Kaša za Vučića i ekipu
Kako je kasnije napisala, nježno je podsjetila ispitivača da je isto o Srebrenici govorio i Milorad Dodik 2004. godine: “Imate to na Youtubeu”. Pitala zašto nisu tako ispitivali njemačkog premijera jer je Njemačka glasala za rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici. Otpjevala im Balaševićevu pjesmu o zemlji kojoj je vrag zasjeo na prag. I kazala da tamo više neće kročiti dok diktator ne siđe s vlasti. Obećavši da će sve o čemu su razgovarali sutra biti u svim medijima.
Što se, dakako, i dogodilo. Taman i da nitko nije prenio njen status o ispitivanju u Srbiji, Severina ima preko dva milijuna pratitelja na društvenim mrežama. Što znači da su njene riječi prenijeli svi, da građanska opozicija u Srbiji ima novu heroinu i da su se Vučić i njegovi danima pokušavali izvući iz kaše u koju su uletjeli kao da su do tamo stigli vozilom koje im je pripremio osobno Grunf.
Alanfordovski hladni rat tako je dobio dodatni alanfordovski detalj, sudarajući se puninom svog besmisla sa ženom koja nije oklijevala ni sekunde da stvari opiše onakvima kakve jesu. “A i kakva je to državna vlast kad se boje mog mišljenja”, zapitala se popularna Splićanka na kraju svog obračuna s njima.
Problem s hladnim ratovima, koliko god isprazni bili, je da uvijek postoji mogućnost da eskaliraju prema pravom nasilju. Jer, kad se boca toliko dugo i uporno trlja, duha je teško nakon što izađe u potpunosti vratiti u nju. Hladna pljuska stvarnosti jedna hrabre žene možda ipak klatno mržnje koje odavno divlja na ovim prostorima pogura barem koji milimetar prema ravnoteži.
velikeprice.com
