data-nosnippet>
Nakon samoubistva studenta oglasila se kolegica s Medicinskog fakulteta: “Na isti ispit izašla sam 18 puta, više ne želim šutjeti”
Studentica treće godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu javno je progovorila nakon tragične smrti kolege, iznoseći svoje lično iskustvo studiranja i polaganja ispita iz histologije i embriologije. U objavi navodi da je isti ispit polagala čak 18 puta te tvrdi da se tokom studiranja suočavala s osjećajem neobjektivnog ocjenjivanja, poniženja i gubitka povjerenja u sistem.
Naglašava da iznosi vlastito iskustvo i lični doživljaj, uz ozbiljne tvrdnje o načinu rada pojedinih članova katedre. Istovremeno ističe da njen cilj nije traženje privilegija niti povlaštenog položaja, već pravo da njeno znanje bude ocijenjeno na objektivan, transparentan i jednak način kao i znanje svih drugih studenata.
Lična ispovijest nakon tragedije
Nakon što je javnost potresla vijest o samoubistvu studenta koji godinama nije uspio položiti jedan ispit, studentica je odlučila prekinuti šutnju i podijeliti vlastitu priču.
U nastavku prenosimo njenu ispovijest u cijelosti:
“Studirati medicinu ne bi trebalo značiti boriti se za pravo da budeš ocjenjen.
Dugo sam šutjela.
Ne zato što nisam imala šta reći.
Nego zato što sam svaki put iznova vjerovala da će se stvari promijeniti. Da će znanje jednom biti važnije od nečijeg mišljenja o meni. Da će trud jednom biti dovoljan. Da će sistem, kojem sam vjerovala kada sam upisala Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, ipak prepoznati razliku između studenta koji ne zna i studenta kojem se ne daje prilika da svoje znanje dokaže.
Ja sam studentica treće godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
I na ispit iz histologije i embriologije izašla sam 18 puta.
Osamnaest.
Osamnaest puta sam sjela pred ispitivače sa istim pitanjem u glavi: “Hoće li ovaj put moje znanje konačno biti dovoljno?”
Redovno sam odlazila na konsultacije. Učila sam. Pripremala se. Vraćala se gradivu nakon svakog pada. Pokušavala pronaći grešku u sebi. Mijenjala način učenja. Preispitivala vlastito znanje. Pitala se šta još moram uraditi da bih dokazala ono što znam.
I svaki put sam se vraćala na početak.
Na ispit.
Na još jedan pokušaj.
Na još jedno poniženje.
“Znanje treba biti jedino mjerilo”
Na osjećaj da se moje znanje ne procjenjuje objektivno.
Na situacije u kojima, prema mom iskustvu, dobijam 0 bodova, iako sam svoje znanje pokazala više puta.
I onda se čovjek počne pitati:
Koliko puta student mora pasti da bi neko konačno počeo sumnjati u sistem, a ne u njega?
Jer postoji ogromna razlika između toga da student nije naučio i toga da student počne vjerovati da, šta god uradio, neće biti dovoljno.
Studirati medicinu znači prihvatiti da će biti teško.
Znači prihvatiti neprospavane noći, hiljade stranica, anatomiju, histologiju, fiziologiju, patologiju, beskrajne termine, kolokvije, ispite i dane kada više ne znaš ni šta si pročitao.
Ali ne znači prihvatiti da te sistem lomi.
Ne znači prihvatiti da nakon 18 izlazaka počneš sumnjati u vlastitu vrijednost.
Ne znači prihvatiti da se zbog jednog predmeta osjećaš kao da ti je neko oduzeo pravo da sanjaš o bijelom mantilu.
I ne znači šutjeti kada počneš osjećati da se prema tebi ne postupa jednako.
Ja danas ne govorim ovo zato što ne želim učiti.
Govorim upravo suprotno.
Želim da učim. Želim da polažem. Želim da me ocijene. Ali želim da me ocijene prema onome što znam.
A ne prema tome ko sam.
Čija sam.
Ne prema tome šta neko misli o meni.
Ne prema tome kakav je moj odnos s nekim nastavnikom.
Ne prema tome koliko puta sam već pala.
I sigurno ne prema unaprijed donesenoj odluci.
Tvrdnje o pritisku i neobjektivnom ocjenjivanju
Studentica navodi da, prema njenom ličnom iskustvu, postoji osjećaj da se vrši pritisak i na druge članove katedre, zbog čega smatra da je prostor za objektivno ocjenjivanje dodatno sužen.
Profesorica Maida Šahinović i profesor Esad Ćosović su osobe koje moram pomenuti jer upravo njihovo postupanje prema meni doživljavam kao dio problema sa kojim se suočavam. Ne tvrdim da ono što osjećam samo po sebi predstavlja dokaz nečije namjere, ali više ne mogu ignorisati obrazac koji već toliko dugo gledam i proživljavam.
Osamnaest izlazaka nije više samo broj.
To je 18 puta pripremanja.
18 puta nade.
18 puta straha.
18 puta pitanja šta će se desiti.
18 puta vraćanja kući sa osjećajem da možda nisam dovoljno dobra.
A onda sutra opet otvorim knjigu.
Jer ja nisam odustala.
I možda je upravo to ono što najviše boli.
Nisam tražila poklonjenu ocjenu.
Tražim samo ono što bi svaki student medicine trebao imati:
Pravo na objektivno, transparentno i jednako ocjenjivanje.
Ako ne znam – oborite me.
Ako nisam spremna – recite mi gdje griješim.
Ako moje znanje nije dovoljno – pokažite mi šta ne znam.
“Više ne želim šutjeti”
Ali ako znam – nemojte mi oduzimati bodove samo zato što sam već jednom, deset puta ili sedamnaest puta pala.
Jer student koji 18 puta izlazi na isti ispit nije nužno student koji ne zna.
Možda je to student koji je 18 puta pokušao preživjeti sistem koji ga je slomio, a ipak nije uspio slomiti njegovu želju da postane ljekar.
I zato danas više ne želim šutjeti.
Jer iza svakog indeksa postoji čovjek.
Iza svakog broja indeksa postoji nečije dijete.
Nečiji san.
Nečije godine života.
Nečije neprospavane noći.
Nečiji roditelji koji čekaju da čuju: “Položila sam.”
Iza svakog pada postoji osoba koja mora ustati i nastaviti dalje.
Zato vas pitam:
Kada student 18 puta izađe na isti ispit, da li je zaista uvijek problem samo u studentu?
I kada student kaže da se osjeća mobingovano, poniženo i namjerno obarano – da li će ga institucija saslušati?
Ili će se čekati da još jedan student jednostavno nestane iz sistema?
“Ne tražim privilegiju, već pravdu”
Ja još uvijek stojim.
Još uvijek učim.
Još uvijek pokušavam.
Ali više ne želim da se moja šutnja tumači kao pristajanje.
Ne tražim privilegiju.
Tražim pravdu.
I ako je cijena toga da konačno progovorim – neka bude.
Jer medicina bi trebala učiti ljude kako da spašavaju živote.
Ne kako da unište čovjeka koji pokušava doći do svog sna.
A ja svoj san još uvijek nisam spremna predati nikome.”
https://www.facebook.com/farah.durmisevic.5?fref=nf&ref=embed_post
