„Vratili smo se, pa šta Bog da“: Povratnička priča porodice Mustapić iz Stoca

Kao i mnogi mladi ljudi s naših prostora, Marin Mustapić i njegova supruga Iva prije nekoliko godina krenuli su put Njemačke – u potrazi za sigurnijim poslom i stabilnijom budućnošću. Tada su bili sami, bez djece, s jasnim planom da u inostranstvu izgrade život.

Njihova adresa postao je Štutgart, a posao – ugostiteljstvo. Marin je radio u italijanskom restoranu, rame uz rame s pica-majstorom iz Napulja, gdje je naučio tajne prave italijanske pice i stekao znanje koje se ne uči iz knjiga, već kroz ruke i iskustvo. Finansijski je sve funkcionisalo, ali srce je, priznaje, ostajalo kod kuće.

„Dođeš s posla, a u glavi su Stolac, kuća, Hercegovina“, prisjeća se Marin.

Prava prekretnica dogodila se onog trenutka kada je Iva ostala trudna. Tada su shvatili da, uprkos sigurnosti i uređenom sistemu, Njemačka nije mjesto na kojem žele da odgajaju dijete.

„Odlučili smo se vratiti. Uložili smo sve što smo imali u porodičnu kuću na Maslinama, uredili prizemlje i rekli – vraćamo se, pa šta Bog da“, govori Marin za Stolac City.

Povratak nije bio nimalo lak. Iva zbog trudnoće nije mogla raditi, a Marin je jedno vrijeme odlazio na sezonske poslove u Austriju, da bi potom našao posao kuhara u Čapljini. Ipak, želja za vlastitim poslom i slobodom bila je jača od svih prepreka.

Rješenje je pronašao u onome što najbolje zna – kuhanju. Počeo je skromno, pripremajući peke i tradicionalna domaća jela, sa svega nekoliko tepsija. No, vrlo brzo, nakon prvih objava na društvenim mrežama, interesovanje je eksplodiralo.

„Kako sam objavio na Fejsbuku, pozivi su samo stizali. U jeku sezone ispečem koliko mogu, a isto toliko moram i odbiti. Radilo se za cijelu Hercegovinu – Stolac, Neum, Čapljinu, Mostar, Međugorje, Široki Brijeg. Danas sam to morao malo suziti, jer se sve jednostavno ne može stići“, priča Marin.

Posebnu toplinu ovoj priči daje porodični duh. Njihova kćerkica Nina bila je prisutna od samih početaka, a kako Marin uz osmijeh kaže, bila je i „najmlađa dostavljačica u regiji“, jer je s majkom svakodnevno bila u automobilu tokom isporuka.

Uz peke i domaća jela, važan dio ponude postali su i domaći hljebovi koje priprema Iva. Ručno rađeni, mirisni i topli, hljebovi – koje su kupci od milja nazvali „lepuhani“ – vrlo brzo su postali zaštitni znak porodice Mustapić.

„Sve je domaće, ručno i s puno ljubavi. Ljudi su nas sami prozvali ‘lepuhani’ i taj naziv je ostao“, kaže Marin.

Gledajući unaprijed, Marin ne krije želju da u Stolac donese i pravu italijansku picu, rađenu po receptima i znanju stečenom u Njemačkoj.

„Pica je moja prva ljubav. Volio bih spojiti domaća jela ispod sača i autentičnu italijansku picu – nešto što ovdje još nemamo. Trenutno tražim odgovarajući prostor“, otkriva.

Na kraju razgovora, Marin posebno ističe zahvalnost ljudima koji su prepoznali njihov trud i dali im podršku od samog početka.

„Hvala svima koji nas svakodnevno podržavaju. Mogu slobodno reći da nigdje nije kao u Stocu. Ovdje je život poseban i te misli mi daju snagu i potvrđuju da smo donijeli pravu odluku“, poručuje.

Za sve koji razmišljaju o povratku iz inostranstva, Marin ima jasnu i iskrenu poruku:

„Ovdje se može živjeti. Nije lako, ali ide nabolje. Posla ima – ali treba raditi. Ustajem u šest ujutro, kući dolazim u osam navečer. Ipak, nigdje nema ljepše nego ovdje – zbog ljudi, običaja, klime i načina života.“

Priča porodice Mustapić još je jedan dokaz da se uz rad, upornost i vjeru u sebe – povratak kući može pretvoriti u uspješnu i iskrenu životnu priču.