Kristina ispraćena na vječni počinak: Njene potresne riječi danas slamaju srca – „Plačem tiho, sama…“

Kristina Kovačević Hitrec, hrvatska blogerica i autorica popularnog „Maminog bloga“, ispraćena je na vječni počinak u 38. godini života. Iza sebe je ostavila supruga i šestero djece, a vijest o njenoj smrti potresla je brojne čitatelje koji su godinama pratili njene iskrene i emotivne zapise.

Tokom godina Kristina je bez uljepšavanja pisala o svakodnevici, majčinstvu, porodičnim izazovima i trenucima kada joj nije bilo lako. Njene objave mnogima su bile izvor podrške jer je otvoreno govorila o onome o čemu mnogi šute.

Važno je naglasiti da uzrok njene smrti nije javno potvrđen te bi bilo neodgovorno povezivati njene ranije objave s okolnostima njenog odlaska. Ipak, riječi koje je ostavila iza sebe danas imaju posebnu težinu jer podsjećaju da osoba koja naizgled uspješno obavlja sve svakodnevne obaveze ne mora nužno biti dobro.

„Nema dana da ne zaplačem. Tiho. Sama.“

Mjesecima prije smrti Kristina je u jednoj od svojih objava iskreno progovorila o periodu kroz koji je prolazila.

Bila je majka koja je svakodnevno vodila djecu u školu i vrtić, obavljala brojne obaveze i nastavila funkcionisati uprkos svemu. Međutim, iza svakodnevne rutine krile su se emocije o kojima je rijetko govorila.

U jednom trenutku napisala je:

„Nema dana da ujutro, dok vozim djecu u školu i vrtić, ne zaplačem. Tiho. Sama.“

Još jedna njena rečenica posebno je odjeknula među čitateljima:

„Nikome ništa ne pričam, držim to u sebi.“

Te riječi ne objašnjavaju njenu smrt, ali mogu poslužiti kao važan podsjetnik da mnoge žene svakodnevno nose teret koji njihova okolina često ne primjećuje. Zato ova poruka nije samo priča o Kristini, već i o svima onima koji na pitanje kako su gotovo uvijek odgovore:

„Dobro sam.“

Žena koja sve postiže ne mora značiti da je dobro

Često vjerujemo da ćemo lako prepoznati osobu kojoj je potrebna podrška. Mnogi zamišljaju da će ona prestati izlaziti iz kuće, zanemariti svakodnevne obaveze ili otvoreno pokazivati koliko joj je teško.

Stvarnost je, međutim, često drugačija.

Žena može ustati rano, pripremiti djecu za školu, otići na posao, obaviti kupovinu, skuhati ručak, odgovarati na poruke i završiti sve dnevne obaveze, a da se istovremeno iznutra bori s velikim emocionalnim teretom.

Zbog toga činjenica da neko „sve stiže“ ili djeluje nasmijano ne znači nužno da se zaista osjeća dobro.