Vedrana Rudan prije pet mjeseci otvoreno pisala o sinu: “Nećeš mi na sahranu!”

Vedrana Rudan prije pet mjeseci pisala o sinu i nasljedstvu: Kolumna koja je izazvala brojne reakcije

Hrvatska književnica i kolumnistica Vedrana Rudan, koja je preminula u 77. godini nakon duge borbe s teškom bolešću, ostavila je iza sebe brojna književna djela i kolumne po kojima je bila prepoznatljiva. Tokom karijere stekla je reputaciju autorice koja je bez zadrške iznosila svoje stavove, često izazivajući burne reakcije javnosti.

Samo nekoliko mjeseci prije smrti, u martu ove godine, objavila je kolumnu u kojoj je otvoreno govorila o bolesti, porodici, odnosima s najbližima i vlastitim razmišljanjima o kraju života.

Posebnu pažnju izazvao je dio teksta u kojem je pisala o odnosu sa sinom Slavenom, navodeći da ga ne želi na svojoj sahrani te da neće naslijediti dio porodične kuće. Njene riječi izazvale su brojne komentare, jer su odražavale prepoznatljiv, direktan i provokativan stil po kojem je godinama bila poznata.

Kolumnu, objavljenu prije pet mjeseci, prenosimo u cijelosti:

– Nakon duge i teške…’, koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drti po mobilnom… Umesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške… Okej teške. Ali koji je to kuc duge. Ja sam sad  već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam. U Zagrebu su mi rekli, tri meseca. Je***a. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri meseca se možeš organizovati, opustiti, shvatiti da će umreti i svi oko tebe, odlučiti ko će ti doći na sahranu…

‘Tri meseca’ je i uteha. Daje ti vremena da analiziraš šta si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u ku**c, srećom, još imaš vremena. Jedna sam od retkih koja u životu nije grešila. Dapače, uvek sam preterivala u pristojnosti i empatiji. Imala sam prijateljicu, bože, koliko ‘prijateljica’ imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu ćutala sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana posle operacije. Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.

‘Ne bi verovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi – šinjorina, danas cure rađaju dok su još devojčice.’ Smejala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. ‘Kako si?’ Je**te! Nećeš mi na sahranu! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi ku****i stoje na gotovs.

Je***e! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput hleba i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb gaduro na pragu osamdesete. ‘Imate još tri meseca…’

‘Mama’, rekao mi je sin, ‘kako ćemo podići troje dece? Svet je poludeo. Sestra nema dece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…’

Podivljala sam. ‘Zašto imaš troje dece? Ko ti ih je uvalio? Ona je moje dete, tu je i tata. Kuća jeste moja starina, ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…’

Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš. Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na sahranu ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac.

Onaj me osmijeh je***o uznemirio. Što to moj sin zna što ja ni u davno prošla tri mjeseca nisam uspjela saznati? Kad sam jedne od besanih noći, sve su mi besane, čula muževljev treći hrk koji bi slonu prekinuo orgazam, uključila sam njegov mobitel…