data-nosnippet>
Nisu bili poznati, niti su tražili da budu. Abaz i Fehima Radič živjeli su tiho i skromno, daleko od svjetla reflektora, u selu Korita nadomak Bijelog Polja. A otišli su – onako kako su i živjeli. Zajedno. U razmaku od svega tri sata.
Fehima je preminula prva. Dok su se u njihovom domu pripremali za njen posljednji ispraćaj, Abaz je, bez riječi i bez ikakvih znakova bolesti, jednostavno – stao. Srce mu nije izdržalo bez nje.
Ljekari taj fenomen zovu „sindrom slomljenog srca“ – Takotsubo kardiomiopatija. To je reakcija srca na gubitak voljene osobe, koja u rijetkim slučajevima može biti smrtonosna. Ali porodica i mještani ne traže naučna objašnjenja. Oni jednostavno vjeruju da je Abaz odlučio da bez Fehime ne može dalje.
Više od pola vijeka dijelili su sve – i hljeb i brige, i polje i šumu, i radost i siromaštvo. Izrodili su osmoro djece, dočekali unučiće, proživjeli život bez mnogo riječi, ali s mnogo ljubavi. Gdje je bila Fehima, bio je i Abaz. Gdje je bio Abaz, bila je i Fehima.
Njihova kuća bila je dom topline i skromnosti. Nisu bili sami, ali su jedno drugom bili cijeli svijet. I kada je taj svijet prestao da postoji, Abaz više nije imao razlog da ostane.
U njihovom zajedničkom odlasku porodica danas nalazi utjehu. Kažu da je to ljubav koja ni smrću ne prestaje. Ljubav tiha, ali duboka. Postojana, čista, jednostavna – i jača od svega.
Priča o Abazu i Fehimi Radič podsjetnik je da brak nije samo papir, već zavjet. Da zajedništvo nije obaveza, već izbor. I da prava ljubav, ona koja traje i u tišini, zaista postoji.
