Sramota sistema: Pogledajte u kakvim su uvjetima živjeli penzioneri stradali u tuzlanskom domu

U velikom požaru koji je sinoć zahvatio Dom penzionera u Tuzli, život je izgubilo 11 osoba, dok je oko 30 njih povrijeđeno, a nekoliko se i dalje nalazi u kritičnom stanju. Nažalost, ponovo je bila potrebna tragedija da bi se otvorilo pitanje odgovornosti i stanja u kojem su godinama boravili najstariji građani.

Direktor Doma penzionera Tuzla, Mirsad Bakalović (SDP), nakon tragedije je podnio neopozivu ostavku na tu funkciju.

No, upozorenja o lošim uslovima postojala su mnogo ranije.

Još prije dva mjeseca, tuzlanska vijećnica Dragana Berberović Gagro (Naša stranka) javno je ukazivala na katastrofalne uvjete u kojima su štićenici boravili. Na društvenim mrežama i sjednicama Vijeća objavila je fotografije i video snimke koji prikazuju vlagu, neuredne prostorije i obroke koji teško mogu zadovoljiti osnovne ljudske potrebe.

“Da li je ovo dostojanstvo u zreloj dobi? Materijali, dopisi, pritužbe, slike i videa koje sam dobila duboko su me potresli. Ono što vidim je vlaga, neurednost i ‘obroci’ od dvije kriške hljeba i kašike pavlake. To nije hrana, to je poniženje”, poručila je tada Berberović Gagro.

Vijećnica je upozorila i na navode o mobingu nad zaposlenima te nesposobnost uprave da odgovorno vodi javnu ustanovu. Podsjetila je da se rukovodeće pozicije često dodjeljuju po stranačkoj liniji, ali da to ne smije biti izgovor za zanemarivanje osnovnih standarda života.

Prema dosadašnjim informacijama, požar je izbio u sobi na posljednjem spratu zgrade, gdje su bile smještene nepokretne i teško pokretne osobe. Javnost sada s pravom postavlja pitanje: ko je i zašto odlučio da upravo ti štićenici budu smješteni na najvišem spratu, iz kojeg je bijeg u slučaju požara bio gotovo nemoguć?

Dodatni apsurd leži u činjenici da je Uprava doma početkom godine povećala cijene usluga za oko 30 posto. Prema dostupnim podacima, pojedini korisnici plaćali su i do 1.600 KM mjesečno, i to za smještaj u uslovima koji su daleko ispod svakog dostojanstva.

Ova tragedija još jednom je ogolila stanje u kojem se nalaze javne ustanove socijalne zaštite – zapuštene, neadekvatno vođene i bez stvarne brige o ljudima koji su cijeli život gradili ovo društvo.