U staroj kući usred brda, u selu Trnava, nadomak Novog Pazara, nana Merjem je živjela sama – sa sjećanjima, nadom i tugom koju nije dijelila ni sa kim osim sa sobom. Niko joj nije dolazio, osim misli koje su je svakog jutra budile uz prvu kafu: „Da li je moj sin živ?“
Njena tiha patnja postala je glasna kada je humanitarka iz Vranja, Tamara Misirlić, podijelila snimak u kojem Merjem govori o svom izgubljenom sinu. Taj snimak je čuo – upravo on. Njen sin. I bez razmišljanja krenuo u potragu.
Poslije 40 godina, u kamenu urezanih čekanja, zagrljaj je konačno ponovo spojio ono što vrijeme i sudbina nisu mogli zauvijek da razdvoje. Ljubav majke – tiha, nepokolebljiva i vječna – pobijedila je zaborav, razdaljinu i godine.
Nana Merjem, koja je prešla osamdesetu, svojevremeno je tužno naslućivala na najgore.
„Možda je poginuo, možda me zaboravio… možda… ko zna gdje je“, govorila je drhtavim glasom, dok je Tamaru, svoju gošću poslije dugo vremena, grlila kao da grli sina.
Ali tog puta, taj isti zagrljaj dočekao je onoga kome je bio namijenjen.
I došao je. I vratio se. A ona – ga je dočekala. Sa suzama i sa ljubavlju.
View this post on Instagram
(Telegraf)
