ADI BEBANIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU “Zašto svojim bicepsom pritišćete ženu dok je davite, umjesto da tim istim mišićem zaštitite život?”

Potresen sinoćnjom tragedijom u Mostaru, u kojoj je Anis Kalajdžić ubio mladu Aldinu Jahić, novinar i književnik Adi Bebanić oglasio se dirljivim i snažnim tekstom koji je rasparao javnost.

Njegove riječi prenose tugu, gnjev i osjećaj bespomoćnosti pred još jednim femicidom koji je potresao Bosnu i Hercegovinu. Donosimo njegovu objavu u cijelosti:

“Mostaru moj.

Večeras si nijem, težak, zaplakao si između svojih kamenih ulica. Tako si tužan i tako poražen, moj grade.

Jedna djevojka. Skoro pa dijete koje je prije samo godinu dana u tebi pronašlo oslonac, toplinu, sigurnost – večeras je tvojim ulicama trčala za život. Trčala kroz mrak, kroz strah, kroz neizvjesnost, nadajući se da će neko čuti njen glas, da će je neko spasiti. Ko zna šta joj je sve prolazilo kroz misli dok je pokušavala pobijediti zlo koje ju je pratilo.

Nije uspjela.

Nije zato što je monstrum – čovjek samo po obliku, ali ne i po srcu – odbijao da njeno NE, biti kažnjeno smrću. Zato što nije mogao podnijeti odbijanje. Zato što je mislio da ima pravo na njen život, na njenu slobodu, na njeno postojanje.

Presudio joj je.

Oduzeo joj je sutra, mladost, snove, svaki plan koji je imala. Zauvijek.

Mostaru moj, večeras je u tvojoj utrobi neko zaigrao Boga. Večeras je tvoje srce probodeno. Večeras si pao na ispitu čovječnosti, ne zato što ti to želiš – nego zato što su neki zlikovci u tebi odavno prestali biti ljudi.

Kako si samo tužan, grade moj. Kako boli činjenica da je jedna mlada žena morala bježati tvojim ulicama tražeći ono što je trebalo biti normalno – sigurnost, život, pravo da kaže “ne” i ostane živa.

I neka ovo bude posljednji put da te oplakujemo ovako. Mostaru moj, probudi se. Ne daj da ti djeca umiru po ulicama. Ne daj da ti žene bježe u strahu. Ne daj da ti monstrumi kroje sudbinu.

Pitam se večeras, kao i prošle, kao i godine prije nje. Dokad ćemo u ovoj zemlji oplakivati žene? Žene mučki ubijene, izbrisane, ušutkane – samo zato što su postojale, što su rekle NE, što su imale pravo na život.

Dokad ćemo aplaudirati “muškarcinama” i hraniti toksičnu muškost koja nam se svakodnevno servira? Dokad ćemo slušati kako nam objašnjavaju šta je “pravi muškarac”?

Čitam jučer – jedan lik mrtav hladan piše da “muško nije ispod 100 kila”.

Drugi kaže da “pravi muškarac zna ženu postaviti na mjesto i da treba znati kad je žena ‘domaćica’, kad kurva, a kad radnica”.

Narativi iz prošlog vijeka. Zatvoreni umovi u krupnom pakovanju.

Nije nam nepoznata ni priča da je “ženi mjesto u kući”, da treba rađati, kuhati, trpiti.

Ili ona da se žene ne smiju obući u tajice, našminkati, izgledati lijepo – jer navodno “mame poglede” i “izazivaju reakciju”.

Odrasli muškarci, a mentalitet trogodišnjaka koji ne znaju kontrolisati sebe pa krive žene za sve.

I onda se pitam Gdje ste, braćo od 100+ kilograma, kad treba zaštititi ženu? Zašto su nam sigurne kuće pune žena, majki, djevojaka, djevojčica koje bježe od vas? Zašto svojim bicepsom pritišćete ženu dok je davite, umjesto da tim istim mišićem zaštitite život?

Koja se žena osjećala sigurno u vašem prisustvu? Po čemu ste vi pokazatelji “pravih muškaraca”? Po snazi ruke ili po slabosti karaktera?

Koliko vas u ovoj zemlji svaki dan priča o muškosti – nijedna žena ne bi smjela biti ni krivo pogledana, a kamoli ubijena.

DOSTA VIŠE. DOSTA NORMALIZIRANJA NASILJA. DOSTA VELIČANJA SNAGE BEZ IMALO DUŠE. DOSTA ŠUTNJE.

VRIJEME JE DA SE PRESTANEMO PRAVITI DA NE VIDIMO – JER ŽENE VIŠE NE MOGU TRČATI ZA ŽIVOT, A DA MI I DALJE ŠUTIMO.

Posebno je skrenuo pažnju na komentare koji su se pojavili ispod vijesti, ističući koliko duboko ukorijenjeni mizogini stavovi i toksična muškost i dalje oblikuju javni diskurs i normaliziraju nasilje nad ženama.