Na prvoj liniji, rame uz rame: Priča o heroju koji nije gledao naciju

Ratni komandir, general i bivši zastupnik Zlatko Miletić podijelio je dirljivu priču o hrabrosti, ljudskosti i zajedništvu iz ratnih dana Sarajeva.

Podsjetio je na saborca Žiku – Srbina koji je rame uz rame s drugim braniteljima stajao u odbrani Bosne i Hercegovine.

Njegove riječi podsjećaju nas na ono što se ne smije zaboraviti: da je Bosna branila i sačuvala svoju dušu upravo kroz ljude poput njega.

U nastavku prenosimo objavu Zlatka Miletića u cjelosti:

– April ’92. — haos, rat, ne zna se ništa. Ko je s kim, gdje je ko, kako se braniti. Nas dvadesetak pokušavamo se organizovati u Stanici javne bezbjednosti Novi Sarajevo.

Jedno jutro dolazi mi aktivni policajac, Živojin Simikić – Srbin, ali prije svega čovjek: odgovoran, profesionalan, uredan i hrabar. Ostao je da brani Bosnu. Gotovo kroz suze mi govori:

„Molim te, komandire, imam sina… hoće u rat. Ne mogu ga zaustaviti. Bojim se da dođem kući, uzeće mi oružje i otići negdje s rajom. Pomozite mi, makar porazgovarajte s njim.“

Kažem mu da to nije običaj — da članovi porodice budu na istom mjestu u ratu — ali da ga dovede ujutro, da porazgovaram s njim.

Sutradan, s ocem ulazi i sin – Žika junior. Štrkljav, visok momak, krupnih očiju, u starkama i farmerkama, bez ijedne dlake na licu, s osmijehom preko cijelog lica.

 Odmah započinje monolog, krećući se po kancelariji, stišćući šake, pun uzbuđenja:

„Komandire, obećavam – ja ću ostaviti srce za svoju raju, za Sarajevo, za Bosnu!“

Pomislio sam – lud, ali pozitivan, hrabar i čistog srca. I, protiv svake logike, primim ga.

Kažem mu: „Smiri se, Žika. Proći ćeš obuku s oružjem, moraš postati punoljetan, pa tek onda na liniju.“

Skoči na mene, zagrli me, ljubi, zahvaljuje se, sretan kao dijete. I dok izlazi, kažem ocu: „Nemojte nikad zajedno na liniju.“

Žika se okreće i dobacuje: „Eto tebe, komandire, čuvaj stanicu – ja idem gdje god treba!“

Od tog dana, pa sve do kraja rata, od 1992. do 1995., Žika nije odbio nijedan zadatak.

Od najtežih borbi na liniji do hapšenja ozbiljnih kriminalaca – uvijek prvi.

Nikad prigovora, nikad straha. Hrabar do ludila, ponekad na granici agresivnosti, ali odan i pouzdan.

Svi smo ga voljeli. Zvali smo ga u šali „Srbine“, ali svi smo znali – poginuli bismo jedni za druge.

Kraj rata, 1996. Demobilizacija. Mnogi bez posla, među njima i Žika.

Zove me na kafu. Dođem, a on – bez onog osmijeha. Vidim odmah: više nismo isti ljudi.

Otišao je dio nas s našim poginulim drugovima, s leševima koje smo sakupljali, s jecajima majki i sestara koje nikad neće prestati odjekivati.

Sjetim se tada policajca Hote Izeta, poginulog u aprilu ’92., čije sam tijelo morao skupljati u plastične kante jer niko nije smio prići.

Sjetim se dječaka od sedam godina kojeg je snajper pogodio u čelo.

Poslije toga, niko ne ostaje isti. Ni ja, ni on.

U njegovim očima vidim svu tu težinu.

Priča mi o životnim problemima, o porodici, o bolesti, o borbi da preživi u miru koji nije miran.

Molim druga Munju, koji vodi zaštitarsku firmu, da ga zaposli. I uspijem. Žika ponovo počne raditi.

Ali život nije imao strpljenja. Bolest ga brzo slomi.

I tako, jednog dana, ode moj Žika.

Otišao je onaj koji je rekao:

„Ostavit ću srce za svoju raju, za Sarajevo, za Bosnu.“

I zaista – dao ga je.

Počivaj u miru, druže.

Naš Žika. Naš saborac. Naš ponos.