data-nosnippet>
Na društvenim mrežama širi se dramatična i emotivna objava Harisa Alibabića, sina poginulog borca Armije RBiH, koja je izazvala lavinu reakcija javnosti.
U svom statusu, Alibabić otvoreno progovara o boli, nepravdi i poniženju koje je, kako kaže, doživljavao godinama zbog toga što pripada šehidskoj porodici. Njegove riječi odjeknule su kao šamar društvu i vlastima koje, tvrdi, nisu znale niti htjele pokazati poštovanje prema žrtvi njegovog oca.
“Ne želim više da budem ikakva šehidska porodica ili dijete poginulog borca… Dosta mi je stida i jadnosti koje mi donosi korištenje ove ‘privilegije’”, napisao je Haris.
Ispričao je da su ga pogledi ljudi u bolnicama i javnim ustanovama pritiskali svaki put kada bi koristio prava koja mu formalno pripadaju, pa je – kaže – radije odustajao. Najviše ga boli što ga društvo posmatra kao da je sretan što je njegov otac poginuo.
“Kada bih u pola glasa upitao da li su porodice šehida oslobođene takse, oni bi me gledali kao da sam sretan što mi je otac poginuo. Pa jebite se svi vi takvi!” – poručio je ogorčeno.
U potresnoj ispovijesti nabraja sve ono što mu je nedostajalo bez oca – od djetinjstva i sporta, preko školovanja i zaposlenja, do trenutka kada je postao otac i shvatio da njegovo dijete nema djeda.
Ali Haris se nije zaustavio samo na ličnoj boli. On otvoreno optužuje državu i institucije za nepravdu i korupciju. Posebno je prozvao policiju, inspekciju i vlast, tvrdeći da mu ne štite osnovna prava i da se kriminal i bahatluk nagrađuju.
“Nisam ja šehidska porodica, nisam dijete poginulog borca, moj otac je poginuo onako bezveze. Izvini babuka, ali ti si kriv” – napisao je na kraju, šokiravši javnost brutalnom iskrenošću.
Njegove riječi izazvale su stotine komentara – dok mu jedni odaju poštovanje zbog hrabrosti da progovori, drugi tvrde da je ogorčenost posljedica višedecenijskog poniženja kojem su šehidske porodice izložene.
Ova objava ponovo je otvorila bolnu temu odnosa države i društva prema onima koji su najviše izgubili u ratu – a koji se, tri decenije kasnije, i dalje osjećaju napušteno.
