data-nosnippet>
Jednog dana shvatio sam da me više niko ne zove: Ispovijest penzionera dirnula je hiljade ljudi
O odlasku u penziju često se govori kao o periodu odmora, više slobodnog vremena i prilici da se čovjek konačno posveti sebi i porodici. Međutim, za mnoge taj životni korak donese i osjećaje na koje nisu bili spremni – tišinu, usamljenost i preispitivanje vlastite uloge.
Takvo iskustvo podijelio je i 65-godišnji Milorad, koji priznaje da je tek nakon završetka radnog vijeka shvatio koliko se njegov svakodnevni život promijenio.
„Radio sam 35 godina. Navikao sam da me svi nešto pitaju, da rješavam probleme, donosim odluke. Kod kuće je uvijek bilo: ‘Tata će to’, ‘On zna’, ‘Njega pitajte’. Nisam ni primijetio da mi je to postalo način života.“
Iako danas uživa u porodičnom životu sa suprugom, odraslom djecom i unucima, kaže da ga je nakon penzionisanja pratio osjećaj koji dugo nije znao objasniti ni sebi ni drugima.
Prisjeća se da je nekada telefon neprestano zvonio, dok su ga kolege, prijatelji i članovi porodice svakodnevno tražili za savjet ili pomoć. Nakon odlaska u penziju, sve se promijenilo.
„Telefon više nije zvonio kao nekada. Djeca imaju svoje porodice, svoje obaveze i posao. To je normalno, tako i treba da bude. Ali odjednom shvatiš da te više niko ne zove da nešto popraviš, organizuješ ili odlučiš.“
Kaže da ga nije pogodio sam završetak radnog vijeka, nego osjećaj da je izgubio ulogu koju je godinama imao u porodici i društvu.
„Čovjek cijeli život radi za porodicu. Trudi se da djeci ništa ne fali, gradi kuću, stvara. A onda jednog dana sjedneš u dnevnu sobu i pitaš se – šta sad? Ko sam ja kad više ne idem na posao?“
Najteže je bilo priznati kako se osjeća
Iako ima skladan brak i porodicu koja ga voli, priznaje da je dugo skrivao vlastite emocije.
„Mislio sam da nemam pravo da se žalim. Živ sam, zdrav sam, penzija stiže redovno, djeca su dobro. Govorio sam sebi da drugi imaju mnogo veće probleme.“
Vremenom je shvatio da upravo prešućivanje osjećaja dodatno otežava svakodnevicu.
„Dani su prolazili sporo. Ustaneš, popiješ kafu i shvatiš da nemaš gdje da žuriš. To zvuči lijepo dok ne prođe nekoliko mjeseci. Poslije počneš da se pitaš da li si nekome uopšte potreban.“
Promijenio je način na koji gleda život
Nakon određenog vremena počeo je drugačije razmišljati o sebi i svom mjestu u porodici.
„Shvatio sam da nije isto biti potreban i imati smisao. Dok radiš, misliš da bez tebe ništa ne može. A onda vidiš da život ide dalje. U početku zaboli, ali poslije razumiješ da je to normalno.“
Odlučio je ispuniti dane aktivnostima za koje ranije nije imao vremena. Naučio je kuhati, uključio se u humanitarne akcije u svom mjestu, više šeta i čita.
„Prvi put nešto radim zato što ja želim, a ne zato što moram.“
Unuci su mu vratili osmijeh
Najveću radost, kaže, ponovo je pronašao kroz vrijeme provedeno s unucima.
„Njima nije važno koliko sam zaradio, kakvu sam funkciju imao ili koliko sam radio. Njima je dovoljno da sjednem pored njih, da igramo šah, da odemo u park ili im pročitam priču.“
Upravo tada shvatio je ono što ranije nije dovoljno cijenio.
„Ljudi koji vas vole ne vole vas zbog posla koji ste radili, već zbog toga kakav ste čovjek.“
Danas sa svojom djecom ima drugačiji, ali jednako blizak odnos.
„Više me ne zovu da rješavam svaki problem i iskreno, tako i treba. Postali su dobri ljudi i dobri roditelji. Ponosan sam na njih. Naravno da mi ponekad nedostaje vrijeme kada sam bio prvi koga bi pozvali, ali sada znam da moja uloga nije da vodim njihove živote, već da budem tu kada im zatrebam.“
Na kraju je uputio poruku svima koji se približavaju penziji ili se teško privikavaju na novo životno poglavlje.
„Nemojte misliti da vam je život stao. Posao se završi, djeca odrastu, ali to ne znači da ste izgubili svoju vrijednost. Samo je došlo vrijeme da pronađete neke nove razloge da se radujete svakom danu. Godine ne znače kraj, već priliku da konačno živite malo više za sebe.“
