Dan koji je trebao biti slavlje pretvorio se u tragediju: Darko je poginuo na očev rođendan, a majčina ispovijest slama srce

Drugi septembar 2021. godine trebao je biti ispunjen porodičnim okupljanjem i proslavom rođendana Darkovog oca u porodičnom domu Vasiljevića u Ljuboviji. Umjesto smijeha i slavlja, tog dana porodicu je pogodila tragedija koja je zauvijek promijenila njihove živote.

Dvadesetsedmogodišnji Darko Vasiljević izgubio je život u saobraćajnoj nesreći u selu Crnča dok je vozio motocikl. Prema dostupnim informacijama, u njega je udario automobil kojim je upravljao I. M., za kojeg je utvrđeno da je bio pod utjecajem alkohola.

Pet godina nakon nesreće, Darkova majka Mira Plavšić Vasiljević u potresnoj ispovijesti za „Blic“ govorila je o boli koja nije prestala, uspomenama na sina i dugogodišnjoj borbi porodice za pravdu.

Kobni dan koji je zauvijek promijenio jednu porodicu

Darko je tog dana iz Beograda, gdje je radio kao automehaničar, doputovao u rodni kraj kako bi nekoliko dana proveo s porodicom i svojom malom kćerkom. Nakon zajedničkog ručka odlučio je nakratko provozati motocikl koji je nedavno kupio.

Njegova majka prisjeća se da je pred sam odlazak osjetila neobjašnjiv nemir.

– Rekao je da ide samo kratko da se provoza kroz selo. Nisam uspela unuci da dam da jede, stala sam na prozor i pitala gde je moj Darko. Obuzeo me je neki strašan, ledeni nemir u grudima. Rekla sam mužu: “Idi vidi šta je, nešto nije u redu”. U sledećem trenutku vidim narod kako se skuplja i govore mi da mi je sin nastradao… – kroz suze se prisjeća majka Mira.

Nesreća se dogodila oko 18:55 sati. Darko je od zadobijenih povreda preminuo na mjestu događaja.

Bio je čovjek koji je pomagao svima

Majka svog sina opisuje kao vrijednog, skromnog i izuzetno plemenitog mladića koji je uvijek bio spreman pomoći drugima.

– On je bio poseban, radnik kakav se retko sreće. Radio je teške poslove u Beogradu, podizao terete i popravljao kamione, ali čim dođe kući ne sedi – odmah ide da sredi motor ili pomogne. Uvek su mu ruke bile prljave od ulja i rada, ali duša mu je bila čista kao suza. Kad stane na semaforu u Beogradu, on deli novac prosjacima. Govorila sam mu: “Darko, nemoj, pa i oni mogu da rade”, a on mi odgovori: “Neka, mama, ja njima dam, a Bog meni daje”. Bio je velika dobrica – priča njegova majka.

Fotografije koje danas imaju posebno značenje

Porodica se posebno prisjeća posljednjih zajedničkih trenutaka koje su proveli na etno-imanju Sunčana reka.

Majka kaže da je Darko tada napravio više fotografija nego inače, među kojima je ostala i jedna na kojoj pozira s konjem.

– Kao da je osećao… Slikao se sa konjem, a životinja kao da je predosetila nesreću – konj se sam približio i prislonio svoju glavu uz njegovu – govori majka u suzama.

Njene riječi predstavljaju lični doživljaj i uspomenu na sina, zbog čega je upravo ta fotografija porodici danas posebno emotivna.

Sin kojeg nikada nije uspio upoznati

Iza Darka je ostalo dvoje djece. Kćerka je izgubila oca dok je bila mala, a njegov sin rođen je nakon tragedije i dobio je ime po ocu.

– Tog dana kad je došao kući, rekao mi je da je njegova tadašnja devojka trudna. Nakon što je poginuo, molila sam se samo da mi Bog sačuva to dete. Dečak se rodio nakon tragedije i dali smo mu ime Darko, po ocu. Tri godine nisam mogla izgovoriti ime Darko za unuka, zvala sam ga samo “Mali”, a sad ga zovem Dare. On svog oca nikada neće moći da zagrli, gleda ga samo sa slika i sluša priče o njemu. A mala Mica i dalje gleda u nebo… Prve godine na Drini mi je rekla: “Baba, eno tate gore, poslao mi je srce s neba”… – jeca majka.

Godine čekanja na pravdu

Porodica Vasiljević navodi da i danas prolazi kroz težak sudski proces koji traje godinama, dok svakodnevni život dodatno otežava činjenica da optuženi živi u njihovoj blizini.

– On svakog dana prolazi kolima pored naše kuće, ide na posao. Prođoše godine, a nikada nije došao da kaže izvini, nema ni trunku pokajanja. Mi ne živimo, mi samo preživljavamo dan za danom. Prešla sam da spavam u Darkovu sobu, ležim na njegovom krevetu u nadi da ću ga sanjati, ali ne vredi. Prolazim kroz kuću i hodam kao mrtva žena… Meni je žao njegove mladosti što trune u zemlji, ali dok god u meni ima kucaja srca, boriću se da sačuvam uspomenu na mog sina – zaključila je majka Mira.

Priča porodice Vasiljević ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava o tome kako jedna saobraćajna nesreća u samo nekoliko trenutaka može zauvijek promijeniti živote čitave porodice.