Katarina Stamenković (41) preminula je u avionu na letu za Diseldorf u potrazi za boljim životom za sebe i svoje maloljetne sinove. Sređena i našminkana sjela je prvi put u životu u avion s nadom da ih čeka bolje sutra i da više neće ribati tuđe stanove. A pred garažom koja se zove stan, na Ceraku mlađi sin je gledao u nebo kako bi vidio avion kad poleti i mahao majci.
Gore, na nebu Katarini je pukla aneurizma, umrla je u sekundi, a na zemlji je ostala njena majka Ljiljana Ivanoski s bijednom penzijom i dvoje djece za čije starateljstvo se sada bori. Dječaci nemaju ni oca, ubio se prije sedam godina. Čim je sahranila kćerku baka Ljiljana je otrčala da riba stanove. Da imaju za hljeb.
Nekada garaža, a danas stan u omanjoj kući-zgradi na Ceraku. Prozora u dnevnoj sobi nema. Slabo svjetlo u po bijela dana da bismo se vidjeli. Baka Ljilja odmah skače da naloži vatru, da mi ne bude hladno.
– Drva još za danas imam. Uključiću poslije grijalicu, šta ću – veli baka za Kurir.
Iz sobe izlaze dječaci – mlađem je 12 godina, šesti razred. Stariji je prva godina srednje škole. Sabrani. Ko odrasli. U toj sobici Kaćine, kako su je svi zvali, slike na sve strane. I umrlica.
Taj 13. februar trebalo je da bude prekretnica za cijelu porodicu. Katarina je popodne kretala na veliki put.
– Sjedila je tu, na kauču, gdje vi sjedite. Našminkala se, dotjerala. Srećna, lijepa. Krenu na aerodrom. Maše. U životu nije letjela avionom, nije nigdje izašla iz bivše Jugoslavije. U 17.45 mi je poslala sliku napravljenu kroz prozor aviona, vidi se dio piste. Malecki samo što je došao iz škole, pa kaže: “Baba, idem u dvorište da mašem avionu”. U 18:05 je gledao u nebesa, da vidi avion – priča Ljiljana.
Kaže da je njena kćerka krenula u Diseldorf, išla je kod nekog druga koji joj je obećao posao. Navodno ima firmu za izradu pribora za nokte. Krenula je na tri dana da vidi šta i kako. Trebalo je da sleti u 20:05, pa je majka očekivala poruku iz Njemačke.
– Sjedila sam i gledala u sat. U 15 do osam mi zvoni telefon, kaže muškarac da je inspektor iz Surčina. Pita ko mi je u kući, ima li djece, šta m je Katarina. “Sjedite: Moram da vam kažem tužnu vijest da je Katarina preminula u avionu”. Rekla sam mu da laže, da nije istina, vikala sam, urlala – priča baka, koja je potom bacila telefon.
Inspektor je zvao ponovo.
– Stariji unuk je uzeo telefon. “Znate li da imam samo 15 godina, da nemam oca i zovete me da uzmem tijelo mrtve majke”, vikao je u telefon, a potom udarao glavom u zid – plače baka.
Katarina je umrla u 18:50, pukla joj je aneurizma za koju nije mogla da dođe na red da operiše. Avion je okrenuo nazad, za Beograd.
– Još prije četiri godine utvrđeno je da ima aneurizmu, trebalo je na “Dedinju” da operiše. Potom je sve pomjereno zbog korone, bila je 256 na listi čekanja! A imala je samo 30 i kusur godina – kaže Ljiljana, koja živi u Obrenovcu, ali od kada joj se kćerka razboljela često je bila s njom i djecom.
Često im je i dolazila Hitna pomoć.
– Dešavalo se da ne može da diše, da hoda. A u oktobru 2021. skoro mjesec dana ležala je na VMA, pošto joj je pozlilo. Tada joj je rečeno da se aneurizima malo smanjila te da ne mora operacija, ali mora stalna terapija. Utvrđeno je i da ima i deformitet srčanog zaliska, ali da ne mora operacija jer, kako su objasnili, urođeno je i živi s tim. Imala je i tešku astmu. Da li je stalno uzimala terapiju ili samo kad joj se sloši, nisam sigurna. Ali stalno je radila. Čistila je kuće i lokale po ceo dan, od jutra do sutra. Za bijedne pare, plaćana je po satu. Samo da ovu djecu prehrani. I zato je bila presrećna što je išla u Njemačku – kaže Ljiljana i veli da su tek posle smrti saznali da ona nije smjela ni da leti, a da ne zna da li je to Kaća znala.
Kćerku je sahranila u Obrenovcu, počiva pored svog tate. Kao da je malo muke i tuge sa Katarininom smrću došle su nove muke.
– Djeca imaju bijednu penziju od 13.000 dinara, ostalu od oca, koji se ubio prije sedam godina svega 12 dana poslije razvoda od moje Kaće. Ni tu crkavicu ne možemo da podignemo jer je Kaća mrtva. Mora da se završi ostavinska rasprava. Odmah sutradan po Kaćinoj smrti išla sam i u Centar za socijalni rad, i u PIO fond, kucala na sva vrata. Moram da dobijem starateljstvo nad djecom. Ne dam ih ni u dom, ni u hraniteljsku porodicu! Oni su moji! Izborićemo se. Ali svi mi kažu da procedure traju mjesecima. Nemamo para da toliko čekamo – plače baka Ljiljana.
Ovaj nazovi stan je bar njihov, vodi se na starijeg unuka, a baka kaže da su još dok joj je muž bio živ prodali stan na Voždovcu, pa je to kupljeno. Da djeca imaju nešto svoje. Pa kakvo-takvo.
– Čim sam sahranila Kaću išla sam da ribam stanove. Da imamo neki dinar. Moja penzija ne može da pokrije sve, a Kaća je bila nezaposlena. Nije imala dovoljno staža ni da ode u invalidsku penziju – plače baka Ljiljana.
Izvor: Kurir
