Milan Laća Radulović, sin čuvene Marine Tucaković, koja je preminula prošle godine, u svojoj ispovijesti otkrio je nepoznate detalje iz njihovih života.
– Prije nego što su postali Marina i Futa, mama i tata su živjeli u kuhinji stana u Kneza od Semberije 10, čiji je vlasnik bio otac mamine najbolje drugarice. U sklopu tog kuhinjskog prostora nalazio se teški drveni sto za ručavanje, frižider, toalet i stepenice koje su vodile ka,,galeriji”, skrovištu mojih roditelja, gdje se nalazio dušek i vrijedni predmeti čuvani visoko van domašaja djece – počeo je Laća ispovijest za Alo.
Marina je pored Milana, imala i sina Miloša, koji je preminuo.
– U tom prostoru od 15 kvadrata prvo je začet Miloš. Iako planiran, život mu nije bio garantovan. Još kao beba osjetio je borbu. Ljekari su ga nekim čudom spasli nakon tri operacije vezanih crijeva- priča on za Alo i dodaje:
– Kada je mama saznala da je sa mnom u drugom stanju, htjela je da ab.rtira. U njenom srcu nije bilo mjesta za još jednu eventualnu traumu, a u kuhinji nije bilo dovoljno prostora za drugu bebu.
– Ujka Bata, moj deda stric kojeg je majka obožavala i koji joj je omogućio sva ta skupa putovanja jer je bio jedini imućni član porodice, bio je jako bolestan kad je izašao iz zatvora. Ubjeđivao je moju mamu da me ipak rodi tvrdeći da će to duhete biti genije i da nijednog trenutka neće zažaliti. Baka, uvijek racionalna i realna, bila je na maminoj strani –znala je da neće biti lako izdržavati i drugo dijete, ali kako se usprotiviti molbi čovjeka na samrti? Tako sam osuđen na život.
,,Zbog tebe sam ovdje završila“, rekla mi je mama u afektu jednog popodneva na Institutu za onkologiju, nekoliko dana nakon što su joj odstranili dojku, istu onu koja je othranila dva bića koja su se još u utrobi suprotstavljala životu, dva bića od kojih jedno više nije među živima, a drugo se nekim čudom izvuklo. I bila je u pravu. Skupo je platila cijenu naših života. I tek tad sam se, svjestan da je u poodmakloj fazi karcinoma, zarekao da ću uraditi sve što je u mojoj moći da izađe živa s klinike čak i kad su je prognoze osudile na sigurnu smrt.
– Kada je drugi put primljena na onkologiju, neposredno nakon terapije u Njemačkoj, pacijentu Marini Tucaković konstatovana je progresija bolesti – hipoksija dezorijentisanost, novi odlivi na plućima… Stanje – kritično Nakon nekoliko dana otpuštena je iz bolnice. Ljekari su joj dali desetak dana. Rak je mahnito počeo da jede njena pluća. Bodrili su nas da ne gubimo nadu, da je svaki dan nagrada. Takođe, savjetovali su nas da joj ne otkrivamo da ima promjene na plućima. To malo što poživi bolje da provede s najmilijima, a ako sazna da je stanje terminalno, samo će klonuti duhom i ugasiti se. Ja sam ub.ca svoje majke. Pored mog oca, brata, estrade, lažnih prijatelja, ljekara i ostalih saučesnika. Rak je samo komorbiditet. Ono što ub.ja je bezuslovna ljubav. ,,Da nije tebe, ne bih se ni razboljela…” Tu nema ni grama manipulacije. Samo život. Ja sam ub.ca svoje majke i moja kazna neće biti njena smrt. Moj kazna biće borba do tog posljednjeg trenutka, do posljednje maligne ćelije, sve dok ima osmijeh na licu, sve dok ima razlog da živ zbog ljubavi kojom sam je ubio s rakom koji ju je ubio.
,,Mama, imaš metastaze na plućima i još 10 dana života.” Godinu dana nakon te rečenice, Ana dolazi kod nas da joj mama predstavi pjesmu ,,Klinika”.
Izvor: Alo.rs
