Kažu da se prava ljubav i odanost prepoznaju tek u teškim vremenima. Tek kada život postavi najteže izazove, otkrije se ko zaista stoji uz nas – a ko okreće leđa i odlazi
Rada iz Rače bila je uverena da pored sebe ima čestitog supruga – čoveka s kojim je delila i dobro i zlo, gradila dom, podizala decu i radila rame uz rame. Za Dragana bi, kako se kaže, „ruku stavila u vatru“. A onda je došao trenutak kad se ta ruka, umesto podrške, vratila prazna. I kad joj je bilo najteže, kad se suočila s dijagnozom raka i borbom za život – ostala je sama.
Rada je bila žena sa sela, vredna, požrtvovana, uvek sa maramom na glavi i rukama ispucalim od rada. Udala se mlada, sa devetnaest godina, za Dragana iz susednog sela. Zajedno su podigli kuću, zasadili voćnjak, izrodili Milicu i Marka. Dragan je bio ćutljiv, ponekad grub, ali nikada nasilan – i to joj je bilo dovoljno. Nije znala da iza te tišine vreba ono najgore – izdaja.
Kada se razbolela, nije odmah znala koliko je ozbiljno. Umor koji nije prolazio, povremeni bolovi, posete lekarima… A onda hladan glas lekara: „Gospođo Rado, morate odmah na onkologiju.“ Izašla je iz ordinacije pogrbljena, kao da je vreme stalo. U rukama joj je bio uput, a u srcu strepnja.
Kada je rekla Draganu, samo je slegao ramenima. „Nećeš valjda sad da ležiš po bolnicama, a ja da sve radim sam?“ Nije joj rekao da mu je teško, ni da ga je strah – samo da je on važniji od nje. Tada ga je prvi put pogledala kao stranca.
Dok se Rada lečila, odlazila na hemoterapije, gubila kosu, ali ne i dostojanstvo – Dragan je nestajao. Prvo po par dana, pa po nedelju-dve. Govorio je da „mora nešto da zaradi“, a zapravo je sve češće bio s drugom ženom. Kada mu je Rada konačno rekla da zna, on je ravnodušno odgovorio: „Našao sam zdravu ženu. Nisam rođen da gledam bolest.“
Deca su bila uz nju. Milica je napustila studije, Marko je pomagao koliko je mogao. Rada je, u tišini, podnosila sve – i bol, i strah, i gorčinu. Jedino nije oprostila. „Ko ode kad si na kolenima, taj više nije čovek. On je prazna ljuštura“, rekla je jednoj komšinici.
Dragan je otišao kod Ljiljane, mlađe žene iz varoši. U početku je mislio da je to nova sreća – nije bilo mirisa bolnice, ni umornih pogleda. Ljiljana je nosila parfeme i smejala se glasno, za razliku od tihe Rade. Ali s vremenom, počelo je da mu nedostaje ono što Ljiljana nije umela da da – toplina. Nije znala da umesi kiflice, da ispeče pasulj, da ga pita kako mu je bilo na poslu. Samo mu je uzimala novac i kolutala očima kad bi se požalio.
Rada, s druge strane, nije prestajala da se bori. Hemioterapije, kontrole, svakodnevne borbe. I pobedila je. Rak se povukao. Oslabila jeste, ali nije klonula duhom. U njen život tada je ušao Mile, udovac iz susednog sela, tiho i nenametljivo. Pomogao joj je da naseče drva, da popravi ogradu, da zaleči rane. Govorio je malo, ali iskreno. I slušao.
Venčali su se skromno – bez buke, bez pompe. Rada je nosila plavu haljinu i cveće iz bašte. Nije bilo svatova, samo deca i najbliži. Svi su rekli da nikada nije bila lepša.
A Dragan? On je ostao sam. Ljiljana ga je ostavila kada je naišla na bogatijeg. Sada živi kao podstanar, u sobici koju deli s usamljenošću. Kad zatvori oči, sanja Radu – kako stoji na pragu njihove stare kuće, bleda, ali s osmehom, drži pleh sa štrudlom i ne poziva ga da uđe. Jer zna da je to mesto koje je on sam napustio.
I zna da se vrata prošlosti ne otvaraju onima koji su ih iz neverstva zatvorili. Rada je ostala žena s dušom. A on – čovek koji je izgubio i ono malo što je imao.
Stil/Blic žena