Početkom februara Elena Milašinović iz Banjaluke, okliznula se na poslu, pala i zadobila naizgled malu povredu kažiprsta, otvorenu ranu. Kako ju je naveče rana počela boljeti uputila se na pregled na Univerzitetski klinički centar Banjaluka. Tada nije ni slutila da će je to sve zamalo koštati života.
O čemu se zapravo radi i kako je došlo do životno ugrožene situacije, a potom i prijedloga da joj se izvrši amputacija, razgovarali smo upravo sa Elenom Milašinović.
„Dolaskom na urgentni centar ruku mi je pregledala dr Maja Stijaković Amidžić i utvrdila da ne postoji fraktura. Postavljena mi je gipsana imobilizacija sve do zgloba lakta. Terapiju nikakvu nisam dobila. Na moju inicijativu sam primila anestetik jer su bolovi bili neizdržljivi“, navodi Elena i dodaje da je sa
zakazanom kontrolom za sedam dana otišla kući. Međutim, već sutradan je stanje postalo gore.
Kako kaže temperatura je bila povišena, bol sve veći, otok prisutan sve do ramena, a ruka crvena. Na nagovor roditelja vratila se na UKC.
„Kada sam došla dežurni ljekar me je uputio da odmah skinem gips. Tehničar koji mi je dan prije stavio gips me je prepoznao i rekao da je čitav dan pitao da li sam došla jer je bio ubijeđen da terapija nije bila adekvatna za moje stanje, naročito jer je bila otvorena rana a stavljen gips“.
Nakon skidanja gipsa, kako navodi, utvrđeno je da joj je CRP povišen na 400, a o tome nije bila informisana nego je, kaže, sama saznala.
Elena se dalje prisjeća da je uslijedio hitan postupak i prva sekcija, tj. otvaranje prsta, koji je u tom trenutku, kaže, izgledao katastrofalno, promijenio boju, otekao i strašno bolio. Nakon toga je ostala na petom spratu UKC-a, vjerujući da će sutra otici kući.
Ipak situacija se nije tako odigrala. Umjesto polaska kući Eleni je saopšteno da ima sepsu i bolničku bakteriju. Priča nam da su joj doktori tada spašavali život, suzbijajući sepsu, te da je ruka pala u drugi plan. Ruku dugo nije ni vidjela, dok nije otišla na previjanje i tada, navodi, doživljava šok, koji je i sada
kada je sve prošlo, prisutan.
Šta je riješenje njene situacije, kaže, saopštila joj je dr Zvjezdana Zečević.
„U tom trenutku mi dr Zvjezdana Zečević saopštava da je jedino rješenje za moj problem amputacija i da je stanje toliko alarmantno da to mora odmah sutradan da se obavi. U tom trenutku ja sam ponovo doživjela šok i počela sam burno da reagujem. Doveli su mi psihologa, medicinsko osoblje i ubjeđivali me da je to jedino rješenje, kao i načelnik dr Nikola Baroš.“
Tog istog dana njen momak joj je predložio odlazak za Beograd i nastavak liječenja tamo. Elena je uspjela otići do Beograda i spasiti ruku, međutim, ističe da je dobijanje saglasnosti sa UKC-a za odlazak bio mukotrpan proces.
Za to vrijeme glavna sestra i dr Zečević su joj, kako kaže, govorile da u Beogradu ništa neće biti drugačije, dok joj je dr Baroš govorio da mu odlaskom na drugu kliniku kvari reputaciju.
Nakon toga iako se još nalazila na UKC-u, više je niko nije obilazio i osjećala se kao da nije pacijent. Čak tu veče nije imala ni vizitu.
Sanitetsko vozilo, kako kaže, nije se moglo organizovati istog momenta, te se u Klinički centar Beograd uputila sopstvenim vozilom. Kaže da je na put krenula bez primljene terapije, jer joj medicinske sestre na UKC nisu uspjele pronaći venu. Neke od njih, priča nam, je i lično prepoznala jer su ranije, kako ističe,
bile zaposlene u frizerskom salonu.
Boravak u Beogradu
Kada je stigla u beogradsku bolnicu, nekoliko dana su doktori prvo radili na opštem stanju njenog organizma, jer je, kako nam priča, u Banjaluci primala pogrešnu terapiju.
„Pregledalo me je nekoliko plastičnih hirurga i mikrohirurga i niko nije spomenuo amputaciju. Tamo su utvrdili da je dr Tomislav Palibrk najpogodniji za zahvat koji je meni potreban, te je uslijedilo nekoliko operacija na privatnoj klinici, tako da je funckija moje ruke vraćena 90%“.
Problemi sa inspekcijom
Elena je inače diplomirani fizioterapeut i magistar sportske medicine i tim poslom bavi se oko 15 godina.
Preduzetnik je, ima svoj studio za masaže, a sve ovo što joj se pogrešnim terapijama desilo na UKC Banjaluka, kaže dovelo ju je do velikih gubitaka. Međutim, tu nije bio kraj, jer kada je došla u Banjaluku različite inspekcije su je konstantno posjećivale, a koje joj je kako kaže slao direktor UKC dr Vlado Đajić.
Za kraj Elena je poručila da se svi trebaju boriti za svoja prava.
„Drago mi je da je mnogo ljudi upućeno u moj slučaj. Ovaj slučaj nije rijedak, ali je rijetko da je neko preživio sve to. I to je dokaz da zbog pogrešnog liječenja i mala sitnica može dovesti do ugroženog života.“
Trenutno se nalazi na sudskom sporu sa UKC Banjaluka.
Ispod poslušajte njenu ispovijest:
