Alen Muhić (32) iz Goražda u Bosni i Hercegovini rođen je 1993. godine kao neželjeno dijete. Tokom rata, srpski vojnik je silovao njegovu majku Bošnjakinju. Majka ga je ostavila u bolnici odmah po rođenju, a nedavno je Alen napisao potresnu autobiografsku knjigu “Ja sam Alen”, u kojoj iskreno svedoči o svom teškom, ali dostojanstvenom životnom putu.
“Rođen sam kao dijete ratnog silovanja. Majka me ostavila u bolnici. Hranili su me mrvicama keksa. Usvojio me domar. Preživio sam etiketu ‘četničko kopile’. Snimljen je film o meni. Pronašao sam majku. I oca. Postao sam otac. Dobio nagradu za ljudska prava”, ispričao je Alen Muhić.
On danas ističe da je postao glas djece rođene iz ratnih trauma – one koju društvo često ne vidi, ne priznaje i zaboravlja.
Alenova biološka majka je u početku pokušala da prekine trudnoću, ali zbog odmaklog stadijuma to nije bilo moguće. Kasnije je izjavila da je imala poriv da zadavi dijete. Po porođaju ga je ostavila u bolnici, gdje se nad njim sažalio domar. Počeo je da ga svakodnevno vodi kući svojoj supruzi i ćerkama, da bi ga na kraju i usvojio. Alen je tako odrastao u muslimanskoj enklavi, u uslovima siromaštva i bez osnovne infrastrukture, ali s ljubavlju i prihvatanjem u usvojiteljskoj porodici.
Alenova priča je prvi put postala poznata kada je imao tri godine, zahvaljujući tekstu u američkom “Newsweeku”, u kojem je novinarka Stejsi Sulivan pisala o djeci rođenoj nakon silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom je pronašla Alenovu biološku majku, koja je izjavila da ne osjeća ništa ni prema djetetu ni prema silovatelju, za koga je rekla da ju je “nepovratno uništio”.
Alenovo djetinjstvo bilo je teško – ne samo zbog siromaštva, već i zbog jake stigme. Bio je vrijeđan, nazivan “četničkim kopiletom”, i svakodnevno se suočavao s odbacivanjem i predrasudama. Ipak, odrastao je okružen iskrenom ljubavlju svoje usvojiteljske porodice. Istinu o porijeklu saznao je još kao dijete, kada mu je drug u školi u bijesu dobacio da je “četničko kopile pronađeno pored kontejnera”.
“Tada se otvorila Pandorina kutija”, rekao je. Istinu je saznao sa osam ili devet godina – otprilike u dobi koju sada ima njegov najstariji sin. Ta rečenica ga je pogodila, ali i natjerala da krene u potragu za sopstvenim korjenima.
U razgovoru za Klix.ba, Alen je ispričao da su ga prvih mjeseci hranili bolničari, a njegov budući otac radio kao domar u ratnoj bolnici. Iako je živio bez osnovnih uslova – bez vode i grijanja, domar i njegova porodica odlučili su da pruže dom djetetu rođenom iz čina brutalnog nasilja. Njegove usvojene sestre su ga od početka smatrale pravim bratom, a Alen kaže da je danas on “njihovo ogledalo”.
Kao odrasla osoba, Alen je odlučio da pronađe i svog biološkog oca – ratnog zločinca koji je silovao njegovu majku. Taj susret bio je težak. Otac mu je otvorio vrata, poricao da poznaje njegovu majku i tvrdio da je sve “politička priča iz BiH”. Alen je tada, gledajući ga, rekao da mu DNK test nije bio potreban – “oči ne lažu”.
“Za mene je on ratni zločinac i to će zauvijek biti. U trenutku kad sam ga vidio, shvatio sam da prošlost ne mogu da promijenim, ali mogu da oblikujem svoju budućnost”, rekao je.
View this post on Instagram
Uprkos svemu što je prošao, Alen nikada nije krivio svoju majku.
“Ona nije kriva. Pravi zločinac je moj otac. On mora da odgovara za ono što je učinio.”
Alen Muhić danas je otac, borac za ljudska prava i simbol pobjede života nad nasiljem, mržnjom i nepravdom. Njegov glas podsjeća da djeca rođena iz ratnih silovanja postoje i da zaslužuju da budu viđena, priznata i poštovana, prenosi Večernji list.
Večernji list
