Početna Vijesti Novosti Prije 14 godina je preminuo Babuka-Ćelo: Ako ću ja biti heroj samo...

Prije 14 godina je preminuo Babuka-Ćelo: Ako ću ja biti heroj samo muslimanima, onda ja neću, ali ako ću ja biti heroj svima, bez obzira na naciju, meni će biti drago!

Jučer, 17. decembra se navršilo 14 godina od kada nas je napustio Ismet Bajramović Ćelo. Sarajlije su ga zvale kralj sarajevskog podzemlja, sarajevski mangup, Babuka, a ono što je definitivno jeste da ga je “raja” respektovala i uvijek voljela.

Ismet Bajramović – Ćelo je rođen u Sarajevu 26. aprila 1966 godine. Sin je Azema i Time Bajramović. Kuća u kojoj je Ćelo odrastao nalazila se nekoliko metara od ograde Gradskog groblja na Barama.

Ismet Bajramović kojeg su u domu zvali Isko, pohađao je Osnovnu školu Franjo Kluz. Jednom, tokom izleta osnovaca na Igman prije agresije, učenici tadašnje škole Ivan Goran Kovačić (sada škola Hrasno) nikog i ničeg se nisu plašili sem suparnika iz škole Franjo Kluz.

Ćelo je nadimak dobio još u djetinjstvu jer ga je otac stalno šišao skroz, “na keca” ili na nulu što je gotovo pa ćelavo. U svojoj raji nosio je i nadimak Babuka.

Za Iska kažu da je uvijek branio svoje drugove u školi, čak i od onih starijih koji su dolazili maltretirati djecu. Iz tog perioda, njegov otac često je prepričavao priču kako je jedne prilike prolazio pored koševskog stadiona te je na vrhu reflektora ugledao dječaka koji sjedi.

Azem nije prepoznao svog Iska na reflektoru i svega se “nagovorio” mališanu, koji, također nije prepoznao svoga oca, pa mu nije “ostao dužan”. Kada su se konačno “skontali”, Ćelo je sišao s reflektora i nekako pobjegao ocu Azemu. Kažu da dva dana nije dolazio kući.

Inače, Ćelo je bio vatreni navijač FK Sarajeva, a jedne prilike, maja 1998. godine, ispod tribine na istoku pojavio se u kočiji koju su vukla dva bijela konja. Prije agresije bio je veliki rival s rahmetli Dževadom Begićem Đildom, vođom navijača FK Željezničar, a sve tuče i prepirke izbrisane su početkom agresije kada su se obojica pridružila otporu i od prvog dana učestvovali u odbrani grada Sarajeva.

Ismet Bajramović je postao komandant Vojne policije Armije RBiH, a Dolovac i Rus su mu bili prvi zamjenici. Ćelo se u toku agresije istaknuo u dvije odlučujuće bitke za grad Sarajevo. Dana 2. maja se na Skenderiji borio za Predsjedništvo RBiH, a onda i u Pofalićkoj bici. Stalno je za pasom nosio pištolj Colt 45.

Benjamin Filipović, pokojni reditelj, o njemu je snimio kultni film Mizaldo (Odlazim) – kraj teatra, koji je prikazan 1994. na Berlinskom filmskom festivalu. Abdulah Sidran mu je 1992. godine posvetio pjesmu Ismet Ćelo i Dževad Topa, Bosna ima, što nema Evropa.

Ranjen je u septembru 1993. godine dok je sjedio u bašti jednog kafića na Ciglanama, gdje je s rajom igrao remija. Pogođen je iz snajpera (što je priča oko koje su se plele razne teorije), ispod pazuha, u pravcu srca, a preživio je zahvaljujući hitnom transportu u Anconu gdje je operisan.

– Zadesilo se to da sam morao braniti grad, sad, nije to rat heroja, ovdje je nacionalni rat. U nacionalnom ratu ne možeš gledati čovjeka kao heroja. Ako ću ja biti heroj samo među muslimanima, ja onda neću da budem takav, ali ako ću ja biti heroj svim Sarajlijama, bez obzira na naciju, meni će biti drago da budem takav – čuvena je izjava Ismeta Bajramovića Ćele, koja se i dan danas nerijetko dijeli na društvenim mrežama.

Dana 17. decembra 2008. njegovo nepomično tijelo pronašao je njegov brat Rifet. Saopćeno je da je sarajevski Kum, gospodar sarajevskih ulica izvršio samoubistvo, pucavši sebi u sljepoočnicu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu. Nikad se nije saznalo zašto se odlučio na ovaj korak.

Ukopan je na Barama, gdje je uvijek govorio da želi posljednji put leći jer će ga tada Mustafa Dučić Mučo, jedan od tadašnjih čelnih ljudi FK Sarajevo, morati svaki dan gledati. Na dženazi je bilo desetine hiljade građana BiH ali i onih koji su došli iz raznih zemalja svijeta ispratiti rahmetli Ćelu.

Za jedne će biti okorjeli kriminalac a za druge Babuka će vječno ostati jedan i jedini, neponovljivi ali sve u svemu njegovo učešće u odbrani grada Sarajeva nikad neće biti zaboravljeno. To pokazuju i slike i snimci sa njegove dženaze. Bio je poštovan i voljen širom BiH bez obzira na njegov način života u čijem kreiranju su dosta uticali i sami mediji.

ekskluziva.ba