Početna Kolumne Zbog ovog pisma ćete sigurno zaplakati

Zbog ovog pisma ćete sigurno zaplakati

Piše: Alen Albinović, dipl. jour., glavni i odgovorni urednik

LJUBAVI MOJA VOLJENA I JEDINA…

Dok ova noć lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu na drugom kraju svijeta da budem sretan što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko.
Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričala da ćeš, dok mi budeš pisala pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sama sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u poodmaklim 80 – tim sa šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmjenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz “virtuelna stvarnost”.

Meni i danas to “virtual reality” tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne dodaš malo čežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.

Uvijek si nas poredila s velikima, iako sam ti stalno govorio da je naša priča sićušna i da za nju nema mjesta u svjetskoj književnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja vječno svjetluca u oku i stalno se čini da će pobjeći. A neće, znaš da neće.

Kad bi bar bila malo bliže i ova bi noć manje boljela. Ali neka mila moja – kao što sve prođe – i ovo će proći, i vidjet ćeš – bit ćemo opet zajedno i bit će nam lijepo kao prije.

Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice. Polako, jedan po jedan… Ako se to i desi – valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.

Znaj mila moja – nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da s tobom čavrljam, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o “ženskim vrlinama” i pogledima na svijet, da mi “otvaraš oči”, da mi nježno šapućeš i da me voliš.

Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživjeli…

Ne boj se zlato moje – ne mogu nemiri ono što može spokoj.

Ne pogađa sreća – koliko boli tuga.

Nije sutra ni crnije, ni bjelije – nego što je bilo svako jučer….

Uvijek je nekako. I uvijek se može… I dalje se mora.

Potpuno razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol.

Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.

Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine.

Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.

Postoje neke stvari o kojima se šuti. O kojima se ne priča nikom.

I neke o kojima se priča.

I neke o kojima se priča samo prijateljima.

Znaš, duboko sam uvjeren da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima.

Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije.

Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.

Da smo se rodili na sretnijem mjestu, u sretnijoj zemlji, u sretnije vrijeme…

Na to ne možemo utjecati, niti se to da promijeniti.

Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nježnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo. Vjeruj mi, tako mora…

Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo. Dat nam je ovaj život na poklon kao listić za tombolu. Možemo puno dobiti, ali ne moramo. Možemo sve izgubiti, ali ne moramo.

Sreća uvijek ima dvije strane – sjaj i tugu. Nikada još nisam sreo nekog, ko je nenormalno bogat i bezgranično sretan….

Ali, znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti…

Vidiš, Bog se uvijek potrudi da stvori ravnotežu. Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge… I obrnuto, poslije velikih, olovnih kiša – pojavi se sunce…

Ponekad mi se čini da je car duboko negdje zakopao svoje blago i da ga niko ovozemaljski ne može pronaći. Ali nije, vjeruj da nije. To blago je u nama i niko nam ga nikada neće začarati. Zato što je u srcu, a taj put nije za svakog prohodan.

Znaš, kad god ti pričam o sreći, osjetim se pomalo nesretnim.

Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna… I to me raznježi…

Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama… One ne mogu nestati, zacijeliti i proći. Ne mogu, vjeruj. One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore, nego što su inače. I još veće. I još više peku. I žele da te dotuku. I uspjeće im, samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Zar to, za početak nije dovoljno da kreneš dalje? Svako ima nekog, koga nema.

I koga žali. I bez koga mu je teško. I koga ne može niko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan. Ali, ni to se ne da izmjeniti. Mi moramo ići dalje. Svaki dan odživjeti kao da je posljednji. I praštati. Kažu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko može.

Ne zaboravi ljubavi moja, uvijek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvijek.

Uvijek postoji neko ko te voli baš takvu kakva jesi, ko te baš takvu prima, kome si baš takva draga.

Uvijek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš.

Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš… I znaš da te volim.

I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati. Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš…

Vidjet ćeš, čini će ti se jednog dana, sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno, biće jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to proživjela. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena.

Često nam se čini – lavirint nema kraja. Vidjet ćeš mila, i ovo će proći…

Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarušene misli, tvoja pomješana osjećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema.

Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvijek potrošene nemirne godine, pokidane iluzije.

Tebe cijelu, takvu kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam.

I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovo pismo u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične “proste sarajevske zime”, tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.

Znaš ljubavi, otkad si otišla na mom nebu više nema zvijezda. Jesi li čula za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječitu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zaista nešto u tome.

Eee, zlato moje, čini mi se noćas, umrijeću od sjećanja. A volio bih s tobom vječnost da podijelim. Možda, čak i više od toga, malo parčence raja. Da odmorim malo dušu.

Znaš, shvatio sam to odavno, ti nisi sa ovog svijeta, pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sva si od svjetlosti stvorena.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna…

I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan…

Svaki novi dan…

Napomena: Ovo pismo objavljeno je 9. oktobra 2011. godine u 11 sati i 3 minute u vidu bilješke na Facebook profilu Alena Albinovića. Nakon što ga je jedna djevojka otuđila i potpisala kao svoje, dobio je nagradu čuvenog magazina COSMOPOLITAN u Republici Hrvatskoj. Nakon uložene žalbe s dokazom o javnom publikovanju, magazin se ispričao originalnom autoru. 12. marta 2013. godine, portal Ekskluziva.ba je objavila ovo pismo koje je sedam dana bilo najčitanija vijest na portalu, a koju je pročitalo više od 33.000 hiljade čitalaca.
Sva prava pridržana.
Zabranjeno je svako kopiranje i umnožavanje ovog djela bez saglasnosti autora.

Upiši komentar

Upišite komentar
Molimo da upišete vaše ime