ADIS BUNJO: Kakav sam ja trag ostavljao, najpoželjnijeg neženje, najpoželjnijeg partijanera?! Onda sam odlučio, da moj život neće otići u prazno...

By: Mirza Vranj
prije 2 mjeseca
0
  Adis Bunjo

Čitam i slušam osude, ali i ne dotiču me. Zašto? Jer sam bio isti, zalutao, nisam znao šta bih od sebe. Drago mi je ako pročitaju jednu rečenicu od toga što im napišem jer ni jednom brodu bez cilja, vjetar ne puše u njedra.

Kada sam odlučio da pišem o životnim promjenama, nisam ni slutio da ću izazvati ovoliku pažnju.


Sa mojom drugaricom Mirzom sam sjedio i pričao o promjenama u životu i Islamu. Složili smo se da bi moje životno iskustvo i način života, mogli bi biti nekome za primjer kako krenuti na bolje.

Istina, reakcije su razlicite, od pozitivnih do osuđivanja. Sad nam je on našao pametovati, a prošao je i radio je to i to. Jesam i istina je! Ali može li se čovjek promjeniti?! Da li možete iz mog primjera i mojih grešaka izvući pouku.

Priznajem, izlazak, cuga, druženja, mijenjanje različitih djevojka ima svoju čar. Čovjek se napije i opusti se, pa počne raditi i govoriti stvari koje trijezan ne da neće, nego ne smije. Izaći i ludovati, biti poznat u raji. Ono, svi znaju ko si ti... Uđeš u kafić, konobar leti da ti nađe mjesto. Djevojke se bore da budu u tvom društvu, jer znaju da i ako ništa ne bude, imaju nekoliko flaša alkohola i pričat će se o njima. Pozivaju vas u različita društva, na različita dešavanja, sa različitim iskušenjima.

Onda jednog dana se budite i pitate šta je svrha života. Vidite oko sebe samo interes drugih, djevojke napuhanih usta i grudi, izblajhanih kosa. Nešto pričaju, a vas briga, vi ste prazni unutra. Vani sve to sija, ali duša je prazna. Gledate u svoje drugove, oni su tu dok im je dobro. Vratite se unazad, veliki broj povrijeđenih ljudi, vašim dijelima i riječima. Živite savršeni filmski čin i čekate da dođe kraj.

 

Razmišljam mlad sam, imam vremena. Pa se onda često sjetim svog prijatelja Almira. Preselio je u saobraćajnoj nesreći, preselio je mlad. Ko mi garantuje da imam vremena do starosti. Pa se zapitam, šta ja to želim?! Ko je Adis, da li je to ova slika koju ima raja, ili sam ja stvarno dobar unutra i drugačiji?! Da li je ovo svrha života, hodati kao neka lutkica, šuplja iznutra. Biti rado viđen gost, jer ćes biti u dobrom društvu i napraviti dobar ceh u kafani. Kupi nas šejtan šarenom laži. Pa se opet pitam, šta je svrha života? Čujem od starih ljudi:„Sine ne pada snjeg da bi prekrio brijeg, nego da insan ostavi kakav trag"... Kakav sam ja trag ostavljao, najpoželjnijeg neženje, najpoželjnijeg partijanera?! Onda sam odlučio, da moj život neće otići u prazno. 

 

Počne se čovjek mijenjati, prvo mijenja društvo, sebe, pa onda Allah počne mijenjati sve oko tebe. Mi smo tu da živimo, ne da sanjamo. Naša svrha je robovati Gospodaru svega, njega Veličati, živjeti po pravilima. Tada se dolazi do mira i ispunjenja. Zapamtite, ništa nije slučajno. Ko želi sreću, samo Allah istina je. Ja samo želim i ovim da Allah zna na čijoj sam strani. Moramo pobijediti u najtežoj bitci, a to je pobjeda nad samim sobom. Tek tada silazi zastor sa očiju i vidimo stvari kakve one stvarno jesu.

 

Grijeh jeste sladak, ali moramo znati da nije dugotrajan. Moramo sami sa sobom riješiti da li želimo jučer ili sutra.

 

Čitam i slušam osude, ali i ne dotiču me. Zašto? Jer sam bio isti, zalutao, nisam znao šta bih od sebe. Drago mi je ako pročitaju jednu rečenicu od toga što im napišem jer ni jednom brodu bez cilja, vjetar ne puše u njedra. Želim da i mladi nauče iz mojih grešaka. Mislim da neko ko je bio na obje strane, proputovao i izživio se na dunjalučkoj strani, ima vam pravo pisati o ljepoti trenutnog stanja. O ljepoti Islama.

 

Nisam ništa bolji od bilo koga, ja sam obični mali Allahov rob, obična skupina prašine. Pazite, to što neko neće sada da me prihvati, jer nisam u kafani mrtav pijan, okružen manekenkama, baš me briga, ja težim samo Allahovom zadovoljstvu. Slika iz kafane je super i cool, a iz džamije sam lud i zalutao. Zašto Allaha ne shvatamo ozbiljno? Preispitajmo sebe i svoje prioritete. Ne postoji put do sreće, put jeste sreća. Svaki čovjek je dobar, samo mu treba podići zastore sa srca, da uđe svijetlost. Sve sa nama stari osim duše, čuvajmo je. Pružimo ruku svima i budimo na usluzi. Vjernik je onaj koji se odazvao Allahu prije smrti. Nemojmo biti lijepi iz vana za druge, ljepota je prolazana. Budimo lijepi za sebe i Viječnoga. 

 

Završit ću ovo moje današnje pisanje lijepom rečenicom hafiza Bugarija:

„Najvažniji su oni koji probude samo najljepše u tebi. Oni koji svojim dobrotom sakriju tvoje tamne strane i pokažu ti šta zapravo u životu vrijedi. Ti ljudi su bitni.

 





Mirza Vranj

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala senzacija.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal senzacija.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara senzacija.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Ostavite komentar

Kreiraj račun



Prijavi se