NAIDA KUNDUROVIĆ: Imam dosta ožiljaka, ali sam zahvalna za svaki pad

By: Mirza Vranj
prije 1 tjedan
0
  Intervju

Akumulator pozitivne energije, energična, nasmijana, vedra od djetinjstva. Ovako bi se, u najkraćim crtama, mogla opisati producentica i voditeljica N1 televizije Naida Kundurović..

Nerijetko se može sresti na ulici da pjeva i zapisuje priče sasvim običnih građana koje je inspiriraju.   Žena koja je sa svoje 33 godine već proputovala svijet, živjela na tri kontinenta, mnogo toga, kaže, još nije vidjela. Oduševljavaju je sitnice, a uživa u životnim mudrostima, koje je podijelila s nama u intervjuu za “Dnevni avaz”. 

Okružena koferima 
Iako posao kojim se bavi zahtijeva užurbanost, njena jutra počinju sasvim rano, kada se trudi posvetiti prvenstveno sebi. Otkrila nam je kako započinje dan, kako reagira na kritike, gdje crpi energiju te postoji li dan u kojem nije imala volje za rad. 

- Živim sa svojom crnom mačkom, koja mi prilično rano krene hodati po licu pa nemam izbora nego da ustanem rano. Imam ogromnu ljubav prema životinjama. Jutro mi je produktivno, jer pokušavam imati barem sat za sebe, koji iskoristim tako što popijem bosansku kafu, koja je za mene nezaobilazna. Volim se tada povući u sebe, svoje misli. Zahvalna sam na svemu. Mislim da smo veoma blagoslovljeni, jer živimo ovaj život i bez te zahvalnosti ja ne mogu. Tako sam programirana. Da bismo mogli imati više, moramo barem priznati ono što imamo trenutno i krenuti od sebe – smatra Kundurović. 

Na čemu ste najviše zahvalni?
- Pokušavam sebi reći da mi niko od porodice nije u bolnici, niko nije u zatvoru i na tome sam zahvalna. To su neke životne stvari i mudrosti, a onda krenem sa planiranjem dana i obaveza. Upalim muziku već od ranog jutra, jer volim početi dan lijepim, veselim notama, to ima svoje draži. Otac mi je cijeli život govorio: “Naida, kad god se previše osiliš i pomisliš da možeš više, da imaš sve, pokušaj se staviti na razinu prosječnog čovjeka, koji ne cijeni zdravlje ni krov nad glavom.” Nekad smo previše u nekom svom matriksu i treba se vratiti na osnovnu razinu. 

Mnogi Vas zovu akumulatorom pozitivne energije. Otkrijte nam, gdje crpite energiju? 
- Uvijek mi je drago kada ljudi prepoznaju moju pozitivnu energiju, prvenstveno kada prepoznaju da unutar svakoga od nas postoji taj akumulator koji treba, mora i može da se puni na neki način. Ja na razne načine punim taj svoj akumulator, iako sam po prirodi vesela i vedra, još od djetinjstva. Roditelji su mi uvijek govorili da, dok su druga djeca u nekim situacijama plakala, ja sam se smijala. Tako da je sigurno da nešto dugujem i dobrim genima i karakteru, ali s druge strane, ko kaže da se to ne crpi i ne obnavlja, sigurno nema pravo. Svoj akumulator punim prvenstveno radom na sebi. 

Na koji način radite na sebi?
- Davno sam shvatila da ne živimo u najsjajnijoj sredini i da danas postoji mnogo ljudi koji su emocionalni vampiri. U kontaktu sam sa bezbroj ljudi, našla sam nekako spas u toj duhovnosti, ali da ne bude kliše, danas se svi bave meditacijom, nedavno sam upisala i Fakultet psihologije, jer sam uvijek imala želju prema psihologiji pa sam otišla u novinarstvo. Četverogodišnju školu sam upisala sa sedam drugih studenata. Krećemo od nule i dosta je respektabilno, škola je u regionu, povezana je s Beogradom i Zagrebom tako da kontinuiranim radom na sebi i uz pomoć raznih vježbi obnavljam taj svoj akumulator pozitivne energije, a tu su i priroda koju volim, životinje i dragi ljudi. 

Žene se boje tridesetih 

Desi li se i Vama loš dan?
- Naravno. Ljudi nisu iskreni sami prema sebi. Nisam ni ja vječno nasmijana ni raspoložena, a još manje sam uvijek spremna da radim ovaj posao. Radim ga već 12 godina. Često sam na putu, okružena sam koferima, što mi nekad dosadi. Pitala sam se što meni ovo treba, ali dok god se čovjek preispituje, znači da je na dobrom putu. Kada krenete svoj posao raditi po automatizmu, znači da ste upali u rutinu, a tu spasa više nema, mijenjajte karijeru. Zato se svaki put iznova preispitujem, na koji bih način mogla nadograditi emisiju i onda publika to prepozna, da li radim sa žarom ili samo odrađujem emisiju da bih dobila plaću na kraju mjeseca. Najgore je biti rob navike. 

Kada se osvrnete iza sebe, jeste li zadovoljni učinjenim ili biste promijenili nešto da možete?
- Svi mi često padamo i ja sam zahvalna za svaki taj pad. Imam dosta ožiljaka, ali nekako iz svakog pada izađem jača, jer ne mogu samo radost i sreća donijeti kompletnu ličnost. Davno sam to uvidjela i, kako sam mnogo eksperimentirala, vidjela i živjela sama, uvijek sam grabila naprijed i zato sam imala prilika i za mnogo padova. Ne bih promijenila mnogo stvari u svom životu, možda bih samo pokuašala u dvadesetima da budem malo strpljivija, s većom vjerom da će sve biti uredu, a često sam išla glavom kroz zid. Ta moja impulsivnost nekad me je i koštala tako da je u tridesetim godinama bolja koordinacija razuma i impulsa, a to mi mnogo više mira donosi. Žene se boje tridesetih, a ne bi trebale, jer su žene u tridesetima svjesne ko su, šta su i koliko mogu. 

Mnogo je svjetskih i regionalnih ličnosti koje ste intervjuirali. No, ko Vam je posebno ostao u pamćenju?
- Sve su me ličnosti dotakle na svoj način, od svjetskih, regionalnih pa do najlokalnijih ljudi, koji su mi možda najviše ostali u pamćenju, jer su toliko požrtvovani i ta predanost radu je nešto što mi imponira. S druge strane, od svjetskih faca, izdvojila bih Irinu Šajk (Shayk), koja me je fascinirala fizičkom ljepotom, još je ljepša uživo, a s druge strane, imala je dostojanstvenu auru oko sebe, koja me je oduševila. Ipak, mnogo lekcija naučila sam od najobičnijih, anonimnih ljudi. 

Otkrijte nam zemlju i narod koji su Vas fascinirali? 
- Od zemalja koje sam do sada posjetila, oduševile su me Južna Afrika i Kuba. Kuba zbog historijskog naslijeđa i izolacije, temperamenta, mentaliteta ljudi, koji je meni mnogo blizak. Čovjek, jednostavno, nema ništa, a pokušava da bude sretan, rasplesan i nasmijan, a s druge strane, Južna Afrika je specifična i zbog Nelsona Mandele, njihove borbe protiv apartheida, crnci naspram bijelaca. Ima tu mnogo komešanja u historiji, ali njihove prirodne ljepote nisam nigdje u svijetu doživjela. 

Kao i u svakom poslu, tako i u Vašem, vjerujem da ima kritika. Kako reagirate na njih?
- Kritike cijenim, ali zavisi od koga dolaze. Ta osoba koja me kritizira, mora imati kredita u mojim očima da bih to uzela u obzir. Ostvarene ličnosti itekako uvažavam i mnogo cijenim njihovu povratnu informaciju. Svaka kritika koja dolazi od ostvarene osobe, meni samo može dati motivaciju za daljnji rad. To znači da mi ta kritika služi da poboljšam svoj rad, jer uvijek ima bolje od boljeg. Najgori su ta narcisoidnost i egotrip koji je itekako prisutan u mom poslu, svjesna sam toga. 

avaz.ba





Mirza Vranj

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala senzacija.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal senzacija.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara senzacija.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Ostavite komentar

Kreiraj račun



Prijavi se