DŽONI I MOJE ŽIVOTNE PREKRETENICE

By: Mirza Vranj
prije 3 mjeseca
0
  Iz ženskog ugla

Svaki put kada bi se u mom životu desila neka prekretnica, ono što se uvijek mijenjalo bilo je moje samopouzdanje.

Čini mi se da svi u životu imamo neke prekretnice koje nas određuju za budućnost, znate ono kad pričate pa počnete da koristite izraze poput;

''U obdaništu''

''Kad sam bila u Osnovnoj školi''

''Za vrijeme studija ..'' itd.

Čitaocu ova odrednica treba da napravi uvod u neko vaše psihofizičko stanje, tako da suvišna pojašnjenja nisu potrebna. Te vremenske prekretnice, su ustvari, događaji koji su definisali naše aktivnosti, misli, ubjeđenja i moral. Kada sam pokušala da napravim jednu zajedničku karakteristiku svih mojih prekretnica, shvatila sam da za njih sve postoji jedan ključni element a to je - samopouzdanje!

Svaki put kada bi se u mom životu desila neka prekretnica, ono što se uvijek mijenjalo bilo je moje samopouzdanje. Neki od životnih događaja i odluka imali su na njega (moje sampouzdanje op.a) kratkotrajan efekat, a drugi su me opet zauvijek promjenili u tom momentu, i to sada vidim i znam. Posebno ako se osvrnem na poslijednjih pet godina mog života. Znate, na prvom poslu se dokazujete, nakon nekoliko godina promjenite posao i svjesni znanja i sposobnosti već imate više kriterije i postavljate uvjete itd. U prvoj vezi ste zaljubljeni, bivate povrijeđeni, ostavljeni, već u narednoj ili trećoj, ostavljate i tražite partnera kakav VAMA odgovara.

Kao tinejdžerka, kasnije i studentica, pisala sam dnevnik; mislim, tko nije. I tamo sam, listajući gomilu papira našla nevjerovatne opise za muškarca koji je tada bio moj prijatelj i ostavio je pečat na to moje samopouzanje. U nastavku teksta, zvaćemo ga Džoni. Zapravo, on ga je iz ničega uklapao u jednu po sebi idealnu cjelinu, dodavši mu neke moje karakteristike. U tome je koristio različite elemente, moj izgled, moju nesigurnost ali i skromnost. Nije bježao ni od onih mojih suludih vizija, želja, maštarenja, koja je samo On znao i dok bih satima neprekidno pričali na tada popularnom MSN-u, on bi zahtjevao da uključim kameru i da me gleda. Palio je jednu, drugu, petu cigaretu i postavljao tek po neko pitanje, bio je - i danas jeste, isti Džoni Dep.

Kao i svaka druga tinejdžerka imala sam problem sa kilažom, strogim roditeljima, učila sam i važila za ''štreberku'', a već kasnije, u razredu sa trideset drugih djevojaka bila sam ''ona omražena''. Tada nisam shvatala, ali Džoni se trudio da objasni, koliko sam ja drugačija i posebna, koliko trebam da i kad je teško dolazim nasmijana, i da budem još veća ''štreberka'' jer za nekoliko godina, vidjet ćemo gdje će ko biti. Ponavljao je to, svaki dan.

 

I sve, stvarno, sve to što je radio, bila je karta ''Uspjeha'', to danas znam. Ako se može zvati uspjehom. Da bi izgradila tu svjesnost, bilo je potrebno mnogo pameti, a ne sreće. Konkretno, bio je potreban jedan muškarac s kojim možete podijeliti sve i da vas oblikuje baš onako kako bi trebali da izgledate u očima osoba koje su ''CIlj''. Sva moja ubjeđenja, koja su dolazila iz mašte, tog mog podvojenog karaktera, i beskrajnih razgovora sa drugaricama , on je promjenio. Širio je moje vidike tako što mi je izoštravao sliku viđenja, iz svoje, muške perspektive. Bila sam fascinirana svim što je govorio; sjećam se da sam počela u četvrtom razredu i da bježim sa časova i kad dođem kod njega sklupčam se na sofu u dnevnom boravku, a on sjedi tamo za trpezarijskim stolom, pa mu kažem: ''Pričaj mi...''

Njegovi doživljaji, postupci, njegov stav. Koristila sam to i zajedno sa njim pravila najneobičnije kombinacije koje sam primjenjivala u različitim životnim situacijama. Imala sam putanju kojom sam se kretala i konačno jasan određen cilj, težnja ka tome svemu je bila ogromna a On kao da je bio moj saučesnik , zapravo, saputnik kroz određeno razdoblje života.

(Decembar 22; 2005 ''Neko drugo ja ''- odlomk iz pisanog dnevnika ) 

''Naučio si me da volim sebe iznad svih i volim zaista. I to nije egoizam, znaš. Nekad se pitam da li vrijedni ovog truda, i zašto vjeruješ u mene, a ako ikad u životu uspijem, sve je to tvoja zasluga. Ti si jedini koji me voli, koji vjeruje u mene ..''

Kako djetinjasto, možda i smiješno, ali tada mi je to značilo i to mnogo. Njegovo ophođenje kao da me definisalo za godine koje su došle. Naučio me je da stvari gledam iz drugog ugla, da volim sebe, da ne osvrćem se na ljude koji sa strane bacaju kamenje, već da smjelo idem ka cilju. Da moj, tada višak kilograma, nema nikakve veze sa onim što nosim u sebi, jer Džoni je vjerovao da moja posebnost se krije u mom karakteru. Još se sjećam kako bi moj dlan položio na svoja prsa i ponavljao: ''Jednog dana muškarci će umirati za tvoj dodir, i taj pogled će im tjerati i strah i požudu kroz vene. Imaš to u sebi, vidim te ..''

Kada bih pravila komparaciju psihološkog stava i mog tadašnjeg ponašanja, mogla bih ovo sve nazvati šok terapijom. Nikad nisam bila vođena idealom, trendom i nikad nisam željela biti kao druge ili drugi. Živjela sam svoj svijet u odabranom krugu ljudi, bez mnogo priče fokusirana na što želim – jer Džoni je rekao da tako treba. Džoni je bio moj smiraj u vrijeme oluje, moj spokoj nakon grijeha, podrška i napravio je od mene ličnost koja ima svoje ''Ja'' i prije svega kontrolu na reakaciju i sve ono što je bilo potrebno da znam. Misija završena.

Godine koje su došle odvele su nas u drugom smijeru, i vremenom pogubili smo kontakt. Kao da je završio što je imao i otišao. Nekada bih mislila da li ima neku novu inspiraciju, kako me je zvao, da li neka druga djevojka je Džonijeva muza. Tu i tamo, u gradskim ''the most spotted'' mjestima vidjela bih ga iz daljine; ili čula o njemu po nešto. Bježala sam od činjenice da se sretnemo i ponovo komuniciramo, jer Džoni je vremenom postao ogorčen na sve što je imalo doticaja sa mnom, a da to nije on. Bio je opsjednut. Još se sjećam našeg posljednjeg susreta na Platou Skenderija i kiše koja pada i njega koji me vuče za kosu i ponavlja: ''Sami stvorimo čudovišta koja nas kasnije unište...'' Nedugo nakon toga svoju dugu plavu kosu sam ošišala. To je trebala da bude jasna poruka, zapamtila sam dio iz knjige koju je Džoni čitao. Ovaj put, na životnoj prekretnici bez Džonija. Bila sam sama.

Jučer , hodajući prema kući, prođem kroz onaj dobro poznati park kod Druge gimnazije, i stanem na onoj stanici gdje bi me Džoni pokupio na svom motoru. Ponudio bi mi kacigu, a ja bih uvijek iznova odbila, ne daj bože da mi se kosa počupa. Ne bi bilo bitno gdje vozi, samo da smo skupa. I kao 'deja vou'. Gledam i mislim da sanjam. Stao je, skinuo kacigu i nasmijao se. Džoni. ''Pa je li moguće... dođi ovamo da te zagrlim''. Kao nošena silom zemljine teže, bez ijedne progovorene riječi pala sam mu u zagrljaj, i znam koliko je vremena prošlo, ali na trenutak kao da je ponovo bila 2005. godina. Bez ijedne progovorene riječi, pogledali smo se i sjela sam na motor. Zagrlila sam ga jako oko struka, kao da sam željela da se stopimo u jedno, osjećala sam vjetar u kosi, metež u saobraćaju blokirao je sluh, miris benzina .. Sve je izgledalo kao san, ali nije bio san, bilo je stvarno. Moj Džoni. Vozio je kroz one tunele po Ciglanama do svog haustora u koji smo ušli i pozvao je lift; Gurnuo me uz zid i poljubio, i sve je bilo tako nejasno. Pitala sam se gdje mi je pamet, šta radim tu, neki glas mi je govorio da odem, ali njegov osmjeh i pogled kao da su me zakovali za zid. Sve što sam danas, dugujem ovom predivnom čovjeku koji stoji ispred mene, mislila sam, dok sam ulazila u njegov stan. Razgledala sam uokolo, i sve, ali baš sve je bilo isto. Puzavica biljka iste vličine, namještaj, čak i prekrivač na sofi, isto.

''Smjesti se u svoj omiljeni ćošak i spremi se da mi ispričaš, baš sve. Sve što si htjela ostvarila si, sjećaš se rekao sam ti...'', rekao je dok je palio cigaretu i vadio onu malu crnu knjigu iz koje je čitao, naopako. ''Džoni, nisam više dio toga, i ne želim ti ispričati baš sve, '' rekla sam mu prilazeći na centimetar od njegovih usana. I kao da je oduvijek čekao samo taj momenat, Džoni je napravio novu prekretnicu mog života.

...................................

Piše: Adisa Šehić

 





Mirza Vranj

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala senzacija.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal senzacija.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara senzacija.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Ostavite komentar

Kreiraj račun



Prijavi se